a) Kršćanstvo u Bos. Posavini (i Bosni) prije dolaska franjevaca
O početku kršćanstva u Bos. Posavini (kao i u cijeloj BiH) može se samo nagađati. Još pouzdano ne znamo tko ga je prenio u ovo područje, pa ni kada i kojim putem je ušlo. Međutim, znamo da je područje Bos. Posavine pripadalo provinciji Panoniji, u čijem se južnom dijelu veoma rano nalazilo nekoliko biskupija s dobro razvijenim crkvenim životom: Sirmium (Sremska Mitrovica), Siscia (Sisak), Mursa (Osijek), Ciballae (Vinkovci).[1]
Poslije Milanskog edikta razvila se u Panoniji crkvena organizacija. Na čelu joj je stajao sirmijski biskup kao metropolit. Njegova vlast širila se i po Savskoj Panoniji. Bosanska ravna Posavina pripadala je od druge polovice 3. st. nekoj od bližih biskupija sirmijske crkvene pokrajine, po svoj prilici onoj u Vinkovcima (Ciballae) ili Osijeku (Mursa).[2]
Avarskim pustošenjem i seobama slavenskih naroda uništena je sirmijska metropolija, pa njezina propast simbolizira nestanak svih biskupija i velikog dijela kršćanstva na ovim našim prostorima.
Krštenjem Hrvata u 7. i 8. st., koje počinje na Jadranu i širi se u unutrašnjost, kršćanstvo postupno opet oživljuje. Nakon što je obnovljena metropolija u Saloni (Splitu), misionari počinju djelovati i prema sjeveru (Bosni). Nažalost, od polovice 7. st. pa do bana Kulina (1180.-1204.) povijest Bosne je nejasna i tamna. Dosta svjetla u bosansku crkvenu povijest unosi dokument «Provinciale vetus» (iz 1188.), koji sadrži popise raznih crkvenih pokrajina i njihovih biskupija iz raznih vremena. U njemu se na dva mjesta spominje i Bosanska biskupija: jedanput u Splitskoj a drugi put u Dubrovačkoj metropoliji. Pomnom analizom tog dokumenta došlo se do zaključka da prvi spomen Bosanske biskupije pada između 1060. i 1075., i da je u početku pripadala Splitskoj metropoliji.[3]
Na prekretnici 12. i 13. st. u Bosni se počeo širiti krivi nauk bosanskih krstjana. Prvi misionari koji su se borili protiv tog krivog nauka bili su dominikanci. Ohrabren njihovim uspjesima, papa Grgur IX. jedino njima povjerava pravo misionarenja i istraživanja vjere u Bosni. Oni to vrše od 1228.-1330.
b) Dolazak franjevaca u Bosnu i prvo razdoblje njihova djelovanja
Stalno djelovanje franjevaca u Bosni počinje 1291. kada je Stjepan Dragutin (namjesnik ugarsko-hrvatskoga kralja Ladislava IV. u Mačvi, Usori i Solima), tada već odlučan pristaša Rimske crkve, zamolio papu Nikolu IV. da mu pomogne u sređivanju vjerskih prilika u zemlji. Papa, koji je dobro poznavao prilike u Bosni, izdaje nalog provincijalu provincije Sclavoniae (Hrvatske) da pošalje u Bosnu dvojicu franjevaca, koji su obdareni znanjem i poznavanjem jezika tamošnjeg puka, koji će raditi na iskorjenjivanju krivovjerja.[4]
Nasljednici Nikole IV., Bonifacije VIII. (1298.) i Ivan XXII. (1325.), potvrđuju misionarsko djelovanje franjevaca i proširuju djelokrug rada.[5]
Na tako velikom području povjerenu zadaću nisu mogla izvršiti samo dvojica franjevaca. Njihov broj stalno raste, da bi ubrzo nakon 1330. misionarsko djelovanje u Bosni papa povjerio samo franjevcima.
Kako bi se što uspješnije naviještalo Evanđelja i suzbilo krivovjerje, bilo je potrebno organizirati posebnu franjevačku zajednicu na tlu Bosne. Na tome je radio tadašnji general Franjevačkoga reda Gerard Odonis,[6] koji dolazi u Bosnu koncem 1339. ili početkom 1340. Bosanski ban Stjepan II. Kotromanić dočekao ga je s velikim poštovanjem, poveo ga s pratnjom u svoje dvore i tu ugostio.[7] Ovaj posjet generala Reda Gerarda Odonisa banu Stjepanu rezultirao je uspostavom Franjevačke vikarije (1339. ili 1340.), a ujedno je osigurao i banovu pomoć Crkvi u Bosni, što je sve pridonijelo jakom porastu katolika i podizanju samostana. Na čelo uspostavljene Bosanske vikarije postavljen je fra Peregrin Saksonac.
Prvi samostan podignut je (zahvaljujući banu Stjepanu) u Milama kod Visokog polovicom 14. st. Samostan je podignut uz crkvu sv. Nikole, koja je postala krunidbenom i grobnom crkvom bosanskih vladara.[8] Osim ovoga samostana niču i drugi: u Srebrenici (odatle naziv provincije Bosna Srebrena), Fojnici , Kreševu, Kr. Sutjesci, Olovu...
Bosanska vikarija brzo je doživjela svoj procvat i već u drugoj polovici 14. st. prostirala se od Apulije u južnoj Italiji pa sve do Karpata i Crnoga mora.
U ovim našim krajevima kao franjevac-misionar djelovao je i sv. Jakov Markijski. God 1435. postavljen je za vikara Bosanske vikarije i na toj službi ostaje do 1438. Tradicija nam je sačuvala uspomenu na njegov boravak u Tišini: «U Tišinskom jezeru (bari), nedaleko od Šamca na Savi, ne čuje se nigda žabji glas, akoprem ih ima tuj veliko množtvo, dočim žaba prinešena u drugu vodu poput ostalih krekeće. O tom kazuje narod sliedeću pričicu: Na obali tog jezera njekoč je propovjedao sv. Jakov, a žabe su svim glasom kreketale i smetale ga u propoviedanju. Tada se on njima obrati i zapovjedi da umuknu, što su one do danas vjerno obslužile. Dapače narod hoće da zna i mjesto na kojem je tada stojao.»[9] I danas je ta tradicija živa. Narod drži da otada i mjesto nosi ime Tišina.
Što su franjevci otada značili za Bosnu najbolje izražava u malo riječi Tugomir Alaupović, dobar poznavatelj njihove povijesti: «Od toga vremena nema listića u historiji bosanskoj kroz četiri stotine godina, koji nije ispisan znojem i krvlju bosanskoga fratra.»[10]
Pošto su se franjevci u Bosni organizirali u posebnu redovničku pokrajinu s vlastitim starješinstvom, mogli su se dati svom snagom na apostolski rad. Sada imaju i stalna prebivališta.
Od bosanskih franjevačkih samostana iz Srednjega vijeka danas nijedan nije sačuvan. Možemo pretpostaviti da su ti samostani, u skladu s franjevačkim idealima siromaštva, bili skromno izgrađeni. «Samostanska zajednica, koja je imala barem 12 članova, bila je važnija od same građevine, a upravo takav život i rad odgovarali su potrebama Katoličke Crkve u Bosni.»[11]
U prvoj polovici 15. st. Bosanska vikarija ima samo na tlu Bosne više od 30 samostana, koji su uglavnom osnovani u gradskim naseljima.[12]
Posebno u drugoj polovici 14. st., zaslugom franjevaca, Crkva u Bosni, doživjela je veliki napredak. To se vidi i iz popisa franjevačkih samostana Bosanske vikarije (iz 1385.), sastavljenog od Bartola Pizanskog, koji je nabrojio 7 njezinih kustodija (Duvanjska, Grebenska, Bosanska, Usorska, Mačvanska, Bugarska i Kovinska) i 36 samostana. Popis kustodija i samostana Pizanskog nastao je na jednom trogodišnjem zboru Bosanske vikarije između 1375. i 1383.[13] Usorska kustodija protezala se od Ukrine do Brke.[14] O toj kustodiji Pizanski je zabilježio: «Custodia Ussorae habet locum de Dyaco; locum Sancti Helyae; locum Verbizae; locum Stachavae et locum Bustonicae.»[15] Dakle, Usorskoj kustodiji pripadali su samostani: u Đakovu, Sv. Ilije (u Modriči), Vrbica, Skakava i Bukovica. Ovome popisu nedostaje samostan Lindua (Lindva, Lendava).
c) Pripadnost samostanu u G. Skakavi, župi Bijela, župi Ravne i ponovno župi Bijela
Toliški kraj pripadao je samostanu Usorske kustodije u Skakavi. Nakon dolaska Turaka u ovim krajevima spominje se župa Bijela, a nešto kasnije i župa Ravne od koje su 1742. ustanovljene dvije župe: Bijela i Štrepci. Toliški kraj tada je pripao župi Bijela, dok se Tolisa 1784. nije odijelila kao samostalna kapelanija. Zato ćemo se malo osvrnuti na neke povijesne crtice samostana u Skakavi, župe Ravne i župe Bijela (kasnije Dubrave).
1) Samostan u G. Skakavi. Na jednoj šumovitoj uzvišici, na blagim obroncima Majevice, u selu G. Skakava, nalaze se ruševine starog franjevačkog samostana i crkve sv. Franje. Narod to mjesto naziva «Zidine», i tu se vjernici još od davnih vremena okupljaju i mole. U ovo naše doba obično se okupljaju na Mladu nedjelju.
Puna dva stoljeća (od popisa B. Pizanskog do druge polovice 16. st.) nemamo nikakvih službenih popisa bosanskih samostana. Kroz to vrijeme dogodilo se mnogo toga sudbonosnog, pa se i slika franjevačke zajednice u Bosni potpuno izmijenila.
U to vrijeme vjerojatno je porušen i napušten i samostan u Skakavi, jer ga nema u turskim popisima iz 16. st.,[16] a ne spominje se ni u popisu kustodija i samostana Bosanske vikarije, kojeg je bosanski vikar predao Upravi Reda 1506.,[17] kao ni na kapitulu Reda u Asizu na Duhove 1514., gdje je Bosanska vikarija podijeljena na Bosnu Hrvatsku i Bosnu Srebrenu.[18] Velik dio puka sa skupinom franjevaca ostao je na svojim posjedima pod turskom vlašću. Dakle, franjevci su ipak ostali u Bos. Posavini. Kao dokaz za to mogu nam poslužiti turski popisi, iz kojih je vidljivo da je od svih nahija[19] sredinom 16. st. Nenavište (kraj između Bosne, Save i Tinje) najmanje zahvatio proces islamizacije.[20]
Ne znamo kojem su se samostanu priključili franjevci skakavskog samostana, nakon što je njihov bio porušen, jer je u prvoj polovici 16. st. bilo čestih pomicanja i preuredbi. Vjerojatno se priključio nekom od tuzlanskih samostana – Gornjoj Tuzli (odatle franjevci sele u Gradovrh, gdje oko 1541. podižu crkvu i samostan sv. Marije) ili Donjoj Tuzli. Iz izvješća biskupa Franje Baličevića (1600.) znamo da je gradovrški samostan (koji je tada imao 10 franjevaca) služio Bos. Posavinu.
2) U sastavu župe Bijela. Prvi popis svih župa i samostana koje su služili franjevci Bosne Srebrene u Turskome carstvu imamo iz 1623. U tom izvješću među ostalim stoji da je u gradovrškom samostanu djelovalo 14 franjevaca, koji su služili župe: Gradovrh, Dragunju, Korenitu, Bijelu i Brku.[21] Gradovrški samostan i 1655. služi te iste župe.[22]
Župu Bijela, prigodom kanonskoga pohoda (vizitacije) pohodio je 1638. biskup fra Jeronim Lučić. U njegovom izvješću, koje je predao Sv. stolici, napisano je i ovo: «Dne 29. srpnja 1638. bio sam u župi Bijela, koja pripada samostanu Franjevaca u Gradovrhu. Postoje tragovi jedne crkve na osami. Tu je bio od starine samostan franjevaca, zvao se sv. Franjo. Razrušen je u ono vrijeme kad su Turci rušili crkve i samostane po cijelom kraljevstvu Bosne… Vjernicima sakramente dijeli fra Marko iz Doknja. Tu sam… uz sudjelovanje desetorice braće, podijelio sakramenat sv. krizme za 534 osobe.»[23]
Desetak godina poslije Lučića (1649.), Bos. Posavinu pohodio je i biskup fra Marijan Maravić. Na brežuljku zvanom Brčko (pretpostavlja se da je to staro groblje u Štrepcima ili brežuljak sv. Juraja), uz sudjelovanje puka i svećenstva, 20. srpnja krizmao je 516 osoba. Čini se da se tu krizmala većina župljana Bijele, jer je biskup u Bijeloj (21. srpnja) krizmao samo 61 osobu.[24]
I biskup fra Nikola Ogramić-Olovčić boravio je u studenom 1674. u župi Bijela: «U selu ove župe, koje se zove Skakava, nalazio se franjevački samostan i crkva koje su u stara vremena Turci posve porušili, a porušeni zidovi i sada strše. Ovdje nema druge crkve. Vjernika je 995 od kojih sam sada krizmao 736. Ostali su većinom muslimani i pravoslavci, koji su – gotovo svi – prije nekoliko vremena bili katolici.»[25]
I fra Filip Lastrić, pišući o porušenim, spaljenim i napuštenim samostanima, spominje i Skakavu: «Treći je bio u Skakavi. Tu se i danas vide ostaci ruševina i na svetkovinu sv. Franje Serafskog tu se drži misa i bude sajam, kao vašar.»[26]
3) U sastavu župe Ravne. U vrijeme bečkoga rata (1683.-1699.) austrijska vojska oslobodila je Slavoniju i Ugarsku, što je imalo za posljedicu iseljavanje velikog broja katoličkog puka u te oslobođene krajeve. Opustjeli su mnogi samostani i župe. Velika većina katolika iseljava se i iz sjeveroistočne Bosne, a ugasili su se i samostani u Srebrenici, Donjoj Tuzli i Gradovrhu, a i gotovo sve župe toga kraja (prije tog događaja na tom području bilo je 14 župa s oko 32.000 katolika). Najbliže župe Bos. Posavini postale su Tuzla (sa stotinjak katoličkih obitelji razasutih po brdima) i Banja Luka. Od Tuzle do Save, od Doboja do Save, te od Banja Luke do Save gotovo potpuno nestaje katolika.
Budući da se sav puk nije iselio, samostan u Kraljevoj Sutjesci, kome je poslije nove podjele pastoralne djelatnosti između preostala tri samostana (Fojnice, Kreševa i Kr. Sutjeske) pripao prostor Bos. Posavine, poslao je na to područje jednog svećenika (kasnije dolazi još jedan). Kako je povjereno područje bilo uglavnom ravničarsko, sutješki franjevci prozvali su ga «Ravne». Župa Ravne spominje se prvi put 1735.[27]
Biskup fra Nikola Ogramić-Olovčić napustio je Bosnu 1684. i nije se više u nju ni vratio. Ni njegovi nasljednici – bosanski biskupi (sa sjedištem u Đakovu) nisu zalazili u Bosnu. Zato su u Bosni vjernici i umirali a da nisu primili sakramenta krizme. Bosanski vjernici nakon 52 godine nedolaska biskupa u Bosnu – 1732. – zamolili su Zbor za širenje vjere da im se dadne biskup za Bosnu.[28] Njihovo pismo popratili su svojim pismom i bosanski franjevci iz tri preostala samostana.[29]
Bosanski katolici i franjevci morali su pričekati još 3 godine da bi njihova molba bila uslišana. Sveta Stolica imenovala je tek 12. prosinca 1735. Kreševljaka fra Matu Delivića apostolskim vikarom u Bosni, sa svim biskupskim pravima. Već slijedeće godine (1736.) Delivić počinje obilaziti biskupiju. Godine 1737. šalje u Rim svoje izvješće, iz kojeg se vidi da su u biskupiji samo tri samostana, koja se brinu o župama. Osim samostanskih crkava samo su još dva‑tri mjesta s malim crkvicama. Mise se inače slave na otvorenom, na oltarima natkrivenim kabanicama i ogrtačima što ih sa sebe skinu vjernici, pa makar vrijeme bilo hladno i kišovito; drage volje sve to trpe samo da se napravi sklonište za sv. misu. U izvješću vidimo da biskup, na žalost, nije pohodio svih župa biskupije. Nije pohodio Veliku (kod Dervente), Komušinu, Soli i Ravne – ravničarsko područje od Majevice do rijeka Bosne, Save i Drine.[30] Bos. Posavina morala je još pričekati pohod svoga biskupa zbog stalnih ratova koji su se vodili na tom području.
4) Ponovno u sastavu župe Bijela. Biskupa Delivića naslijedio je fra Pavao Dragićević, koji već 15. listopada 1741. počinje dijeliti krizmu po biskupiji. Slijedeće godine, 9. srpnja, došao je u župu Ravne, gdje je od vjernika bio dočekan u Štrepcima i odsjeo u kući Marka Đurđevića. Krizmu je podijelio u Štrepcima, dok u priobalni dio Bos. Posavine nije zalazio.
U izvješću o Bosanskoj vikariji, što ga je biskup dao sastaviti na temelju pohoda 1741.-1743. i predati 1744. u Rim Zboru za širenje vjere, za župu Ravne piše kako ju je zadnji posjetio fra Nikola Olovčić i da «više nisu vidjeli lice svoga biskupa-pastira niti okusili duhovne hrane, tako da su se mnogi čudili kao takvoj novini i ovom biskupovom posjetu i njegovoj službi.»[31] Budući da je vidio koliko područje obuhvaća ova župa (oko 60 km˛), on ju je, uz pristanak franjevaca i vjernika, podijelio u dvije župe: Bijelu i Štrepce. Bijela je obuhvaćala 19 sela s lijeve strane Tinje sve do Bosne (Bijela, Babunovići, Bubalov Bok, Dubrave, Gorice, Hrgovi, Hujdurovići, Matić Selište, Oštra Luka, Seona, Skakava – Donja i Gornja, Slatina, Špionica, Tramošnica, Turić, Turkovište, Vidovice i Vukšić), 255 obitelji, 1.125 odraslih i 643 djece. Za župnika je postavljen raniji župnik fra Mijo Aljinić. Župi Štrepci pripalo je 5 sela s desne strane Tinje (Štrepci, Bodežište /G/, Bodežište Donje, Brezovo Polje i Dubrav/ic/e), s 89 obitelji, 480 odraslih i 204 djece. Za župnika je postavljen fra Juro Alaupović, raniji kapelan.
Budući da krizme nije bilo skoro 70 godina, biskup Dragićević krizmao je sve u dobi od 4-60 godina, i to: u Štrepcima od 10.-13. srpnja 434 krizmanika, a zatim od 14.-20. srpnja u Bijeloj 999 krizmanika.[32]
Godine 1761., završivši biskupski pohod u Bijeloj, biskup Dragićević – kako bi olakšao vjernicima, posebno krizmanicima – sam je došao među vjernike smještene u selima blizu Save. U Utorkovište je došao 8. kolovoza, i odsjeo u kući Luke Prgića. Sutradan je u Utorkovištu pod vedrim nebom slavio sv. misu i poslije mise podijelio krizmu. Isto je učinio i 10. kolovoza na utorkoviškom groblju. Pohod je završio 11. kolovoza sa sv. misom, dijeljenjem krizme i pastirskim blagoslovom.[33]
Pošto je završio biskupski pohod u Pećniku (selu župe Podvučjak), biskup fra Marijan Bogdanović zaputio se u župu Bijela. Pratio ga je župnik župe Bijela – fra Rafael – koji mu je došao u susret. Najprije su se zaustavili u Garevcu, gdje je biskup 9. studenoga podijelio krizmu onima kojima je bilo potrebno. Istoga dana nakon ručka krenuo je biskup, u pratnji istog župnika, u središte župe. «Pošto smo prešli četiri sata po šumovitim ravnicama uz obalu velike rijeke Save, došli smo u sredinu župe, do sela zvanog Tolisa /Toliza/, i tu nas je s običajnim obredima dočekao župnikov pomoćnik o. Bartol s pukom i primio u kućicu, sagrađenu za župnika, gdje smo prenoćili.
Tada je 10. studenog u istom selu Tolisi, pošto smo obavili što je trebalo i ispovijedali pokornike, g. biskup obavio bogosluženje na oltaru podignutom u tremiću onog gostinjca, gdje je bio običaj. Nakon toga je održao pobudni govor, i za sutrašnju svetkovinu, koja se /ovdje/ po običaju slavi, pozvao cijelu župu. Napokon je one, kojima je to bilo potrebno, potvrdio i tu je ostao…
Slijedećeg jutra, 11. studenog, na dan sv. Martina, biskupa, koji se ovdje običajno slavi /kao blagdan/,[34] slegao se puk iz svih ovih bližih sela na oprost, da sluša misu, i zbog biskupova dolaska. Zbog toga je g. biskup sa spomenutim pomoćnicima ondje ispovjedio mnoge pokornike i zadnji rekao misu. Propovijedao je o sv. Martinu… mnogima koji su se ispovjedili pružio Gospodnje tijelo koje je posvetio, i napokon, iza pastirskog blagoslova, mnoge je krizmao…
I 12. studenog, na istom mjestu, pošto je najprije ispovijedao, presv. g. biskup je na misi održao kratak pobudan govor, neke okrijepio svetom hranom, dao pastirski blagoslov i na koncu neke krizmao. Tada je ručao i zatim u pratnji župnika i dvojice svjetovnjaka napustio ravnicu i krenuo prema brdima.»[35]
Prema popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića (1768.) župa Bijela još uvijek obuhvaća golemo područje (Bijela, Babunovići, Bubalov Bok, Domaljevac, Dubrave, Garevac, Grobnice, Hrgovi, Oštra Luka, Prud, Seona, Skakava – Donja i Gornja, Slatina, Škar, Špionica, Tolisa, Tramošnica, Trgovište, Turić, Vidovice i Vukšić) – 22 sela s 472 obitelji, 2.114 odraslih i 1.306 djece.[36]
Od mjesta toliške župe spominju se Tolisa i Trgovište (D. Mahala). Tolisa je imala 25 kuća, odraslih osoba (starijih od 12 godina koji se pričešćuju) 130 i djece 89. Trgovište je imalo 44 kuće, odraslih osoba 170 i djece 144.
I biskup fra Marko Dobretić poslao je 12. srpnja 1777. izvješće Zboru za širenje vjere o stanju apostolskog vikarijata u Bosni. U Tolisu je biskup došao 19. rujna 1776. Prenoćio je u kućici podignutoj za župnika. U slijedeća dva dana (20. i 21. rujna) slavio je sv. misu na otvorenom kod spomenute kućice, i krizmao 108 vjernika. Odmah potom odlazi iz Tolise za Dubrave.[37]
Godine 1978. izgrađena je nova župna kuća i tu je 1982. osnovan samostan, odnosno – kada se ukazala mogućnost i osjetila potreba – oživljen onaj koji je nekoć postojao u obližnjoj G. Skakavi.
Tako je u Dubravama nastavljen život nekad davno porušenog samostana. U vrijeme Domovinskoga rata samostan i crkva u Dubravama teško su oštećeni. Samostan je nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma 1995. obnovljen, a dograđen je i uređen i novi dio samostana. Budući da je crkva mnogo teže oštećena, ona ja potpuno srušena i gradi se potpuno nova crkva na istome terenu gdje je bila prijašnja crkva.
d) Tolisa samostalna kapelanija
1) Samostalna kapelanija prije progonstva 1788.
Područje župe Bijela zauzimalo ogroman prostor (od Majevice do Save i Bosne) i bilo ga je teško služiti. Osim te veličine prostora bilo je i drugih poteškoća: slabi (gotovo nikakvi) putovi po kojima je bilo nesigurno putovati, česte i dugotrajne poplave… Unatoč svemu tome svećenici su išli po svim selima, dijelili vjernicima sakramente, slavili mise, držali vjersku pouku i pokapali mrtve. Ipak, kako bi njihov pastoralni rad bio uspješniji bila je potrebna stalna nazočnost svećenika. Stoga Uprava Provincije, u dogovoru s biskupom, osniva 1784. samostalnu kapelaniju u Tolisi. Novoosnovanoj kapelaniji pripadalo je 12 sela: Tolisa, Utorkovište (Donja Mahala), Kostrč, Matići, Ugljara, Oštra Luka, Bok, Domaljevac, Grebnice, Vidovice, Škarić i Prud. Za mjesnoga kapelana postavljen je fra Jakov Paradžiković. Od tada Tolisa počinje samostalno voditi matice iz kojih je vidljivo da je u tim selima, ipak, bilo malo vjernika (1785. u kapelaniji je bilo svega 69 krštenja, 25 umrlih i 11 pari vjenčanih).[38]
1.1) Prva župna kuća. Prije nego su Turci osvojili Bosnu, katolički puk živio je i u Posavini, a među katolicima živjeli su i franjevci, koji su imali nekoliko samostana (kako je već spomenuto) koji su svi opustošeni i porušeni, a imali su i svoje župne kuće.
«Izmedju ostalih mistah od najstarii vrimenah… imali su Franciskani u selu Tolisa dolnja na bairu Save, daleko od Gradačca šest sahati, a od kasabe Brčki pet sahati, i nigdi bliže niti muslimanske kuće, niti džamije imade. Pa kao što su po ciloj Bosni Franciskani… potvrdjeni bili u posidovanju svoih Manastirah, Crkavah, kućah i zemljištah, tako su potvrdjeni i u Tolisi gdi su blizu kroz 400. god. serbest živili, nikom ništa neplaćajuć.»[39] Tako je zabilježio fra Martin Nedić, i ta njegova tvrdnja o postojanju župne kuće u Tolisi od prije pada Bosne pod Turke, samo je njegov diplomatski potez radi lakšeg dobivanja fermana za gradnju crkve.
U Ljetopisu fra Martin je zapisao: «U staroj Tolisi (što se sad zove Kućišta) bio je kućarić za misnika u sredini sela… Ima se znati, da onog vrimena nemal u svakom osobito povećem selu bio je kućarić za pričekat misnika kad bi u selo došo nek može prinoćit, i boravit za koje vrime dok bolestne providi, i druge poslove duhovne opremi. Od ovih kućarića u ovim stranama svaki dom župski prozvali su kućar, a po sredini Bosne kuću župsku zovu kapela jer su i bivale u staro doba pod jednim istim krovom i jedna ili dvije sobice za misnika, a jedna bi bila kao kapelica, u kojoj se misa u raditnje dneve govori, a u svetkovine na groblju bivale su.»[40]
Postavlja se pitanje: kada je sagrađena prva župna kuća? Fra Bono Nedić piše da svećenik u početku, kada je Tolisa 1784. postala kapelanijom, nije imao posebne kuće, nego je stanovao kod obitelji Nedića, koja ga je kroz to vrijeme i uzdržavala i hranila. Tek slijedeće godine župljani su sagradili župnu kuću.[41]
Ipak župna kuća je i prije postojala. Biskup fra Marijan Bogdanović, kada je 1768. došao u Tolisu radi dijeljenja krizme, primljen je u kućicu, sagrađenu za župnika, gdje je prenoćio.[42] U istoj kući prenoćiti će 1776. i 1779. i biskup fra Marko Dobretić.[43]
I fra Martin Nedić i biskup Dobretić pišu da je župna kuća bila na obali Save. Postoji mogućnost da je bila u blizini današnjeg «Spomen bunara». U to vrijeme pokraj župnih kuća kopani su bunari. Za cijelo selo bio je dovoljan taj jedan bunar, budući da je imalo malo stanovnika.
Župna kuća, s ostalim kućama u selu, spaljena je u vrijeme progonstva 1788.‑1792.
1.2) Prva župna kapela. Kada je 1761. biskup fra Pavao Dragićević dijelio krizmu prenoćio je u kući Luke Prgića u Utorkovištu, a sutradan krizmao je pod vedrim nebom (još nije bilo nikakve kapele).
Njegov nasljednik biskup fra Marijan Bogdanović prenoćio je 1768. u kući posebno podignutoj za svećenika. Sutradan misu je slavio «pod krovom», i to «na oltaru podignutom u tremiću»[44] župne kuće.
U ono vrijeme župne kuće pravljene su od drveta i sastojale su se od jedne ili dvije prostorije za svećenika i jedne za službu Božju. Na dijelu gdje je bila kapela bili su oveći kapci, koji bi se za vrijeme mise podizali kako bi vjernici mogli vidjeti svećenika i pratiti službu Božju. Vjernici su bili vani na otvorenom i pratili su misu stojeći ili klečeći. U ovim kapelama svećenici su nedjeljama i svetkovinama rijetko slavili misu. Tih dana mise su slavljene obično po grobljima, šumama ili livadama. Na nekoliko kolaca udarenih u zemlju vjernici su stavljali daske, na njih «prijenosni oltar» kojega su natkrivali granjem, a preko granja stavljali gunjeve, pokrovce ili ćilime.
1.3) Statistički podaci (1784.-1788.) – kršteni i umrli
Budući da nisam pronašao svih matica vjenčanih, obradio sam samo krštene i umrle. Nažalost, ni kod njih podaci nisu potpuni (nedostaju neke cijele godine).[45]
Statistički podaci (1784.-1788.) – kršteni i umrli
2) Odlazak u progonstvo 1788.
Novi rat između Austrije i Turske započeo je 1788. Po naređenju turskih vlasti kršćani s ovoga područja morali su se iseliti (u unutrašnjost Bosne – u podnožje Majevice), jer su se Turci plašili da Austrija ne bi imala podršku ovoga puka u vrijeme ovoga rata.
O početku rata fra Martin Nedić zabilježio je slijedeće: «Godine 1788. na 9. Veljače puče Top Josipa II Cesara tada rimskog zvana na Dubici protiva Turcima… Nu znamenita bih ista godina i po župu tolišku u tom, što po naredbi Turakah svi krstjanih iz selah iste župe moradiahu udaljit se, i priselit u druga mista, a to su Turci učinili ne za sačuvat krstjane svoje podajnike od sablje vojske cesarske, ako bi gdi Savu amo prišla, nego za učinit neka vojska Cesarova kao krstjanska, ne bi našla koju pomoć kod krstjana svoje bratje, ali turske raje.»[46]
Puk iz gornjeg dijela kapelanije povukao se prema Tramošnici, a iz donjeg dijela – Tolise i okolnih sela – u Dubrave, Skakavu i posebno na područje između Blaževca i Porebrica. Budući da se ondje nastanio i fratar, to mjesto nazvano je »Fratrovac».
O protjerivanju toga puka imamo zabilježeno kod fra Bone Nedića ovo: «Na brzu ruku što se je moglo potjerati, povući i ponijeti to se je sabralo i priselilo u Blaževac ili pravije u mjesto izmegju selah Blaževca i Četnice župe Bijele i tude se privremeno naseliše i od tog vremena to se mjesto prozva Fratrovac… Pune četiri godine izseljenici ostadoše u Fratrovcu pa u to vrieme mnogi pomrieše.»[47]
2.1) Statistički podaci u vrijeme progonstva (1788.-1792.) – kršteni i umrli
Kršteni i umrli iz toliške župe u selima župe Bijela od 1788.-1792.
Ukupno krštenih i umrlih iz toliške župe u selima župa Bijela i Tramošnica od 1788.-1792.
3) Povratak iz progonstva 1792. i nova lokacija
Nakon što je rat završen, počeo se puk vraćati na zgarišta svojih kuća. Međutim, nisu htjeli graditi novih kuća na zgarištima starih, nego su se povukli malo prema jugu od Save i malo prema istoku, i počeli graditi kuće na zemljištu na kojem se sela i danas nalaze. O tome fra Bono Nedić piše: «Kad su se nakon 4 godine povratili od svojih selah i zgradah najdoše samo garište, muslimani sve su uništili i popalili.
Na povratku dakle župljani Toliški nehtjedoše opet nastaniti se na garištima nego se selo Tolisa pomače prama iztoku za pol sata, te se ono prijašnje mjesto i danas zove 'Kućišta', a d. Mahla i ona se prama jugu pomače, te se staro mjesto danas zove 'stari šljivici'. Bubalov Bok da bude bliži prama sredotočju župe ostavi prijašnje mjesto i pomače se gje je danas, a prijašnje mjesto zove se i danas 'Staro selo'. Selo Vidovice i ono se je pomaklo od Save i nastanilo se je gje je danas, jer je barbarstvo tursko porušilo im zidanu crkvu sv. Vida, od koje do najskorijeg vremena ruševine padale su u Savu, zato nisu imali volje opet na prijašnjem mjestu nastaniti se.»[48]
3.1) Druga župna kuća. Nakon povratka iz progonstva 1792. sagrađena je i župna kuća. Zemljište na kome je ona sagrađena bilo je izloženo poplavama (kao i inače cijelo to područje), pa je ono nasuto zemljom i šljunkom kako bi ga barem malo podigli i tako spasili od nekih poplava.
O ovoj drugoj župnoj kući fra Ilija Starčević, koji je i sam u njoj stanovao, zapisao je slijedeće: «Poslije turskoga rata gotovo u svakom pojedinom selu sagrađeni su mali gostinjci za svećenike, pa na taj način i ovdje u Tolisi podignut je gostinjac od samo dvije sobice.»[49]
Godine 1819. fra Ilija Starčević je srušio ovu župnu kuću, i na istom mjestu podigao novu.
3.2) Drugu župnu kapelu, također u sklopu kuće, podigao je nakon povratka iz progonstva 1792. fra Ambroža Vučković na mjestu današnjih Adžimarića kuća.
Takve kapele za vrijeme kapetanstva Husein-bega Gradaščevića podignute su i u Dubravama i Garevu. Svećenici su preporučivali vjernicima da takve zgrade ne zovu crkvicama nego sjenarom, štalom i sl. Znali su čak u njih stavljati kacu, čabar ili što slično (ali ne i u Tolisi), a oltar bi stavljali na četiri kolca, pa bi za nevremena slavili mise unutra. Kada bi takva zgrada ostarjela, onda bi je očistili i u nju postavili stalni oltar.[50] Ova druga kapela ostala je sve do 1820.
3.3) Statistički podaci (1792.-1801.) – kršteni i umrli
a) Uspostava župe
Nakon povratka iz progonstva samostalna kapelanija u Tolisi nastavila je živjeti uobičajenim životom. Zbog mnogih razloga (koji su navedeni i u dolje donesenom dekretu) samostalna kapelanija proglašena je 25. lipnja 1802. župom, i pripalo joj je isto područje koje je imala kao samostalna kapelanija. Donosim, s latinskog jezika prevedeni, tekst kanonske uspostave:
"Iz audijencije kod Svetog Oca, održane 27. veljače 1801.
Budući je P/oštovani/ O/tac/ G/ospodin/ Grgur iz Vareša, biskup Ruspenski, Apostolski vikar u Bosni, izložio da se u njegovu Vikarijatu nalazi nekoliko kapelanija, a bilo bi veoma korisno da ih se obdari župnim naslovom i obilježjima, kako bi se lakše moglo providjeti spasenju duša, a kao takve nabrojane su kapelanije Kupresa, Ljubunčića, Sivše, Tremošnice, TOLISE, u kojim je mjestima, zbog udaljenosti župe i zbog opasnosti i surovosti putovanja teško na drugačiji način providjeti spasenju duša.
Sveti Otac Gosp/odin/ n/aš/ Pio božanskom providnošću papa VII., pošto sam ja niže potpisani Tajnik Svete kongregacije za širenje vjere stvar izložio, istom Bosanskom Apostolskom vikaru dobrohotno podijeli ovlaštenje, da od nabrojanih kapelanija podigne isto toliko župa na način kako je najbolje moguće, pa makar i ne držeći se pravne forme, i bez obzira na išta suprotno.
Dano u Rimu iz sjedišta Svete kongregacije, dana, mjeseca i godine kako je gore.
Dominik, nadbiskup Myrenski, tajnik
Poštovani Definitorij, pristajući uz unaprijed iznesenu odredbu S/vete/ kongr/egacije/ za širenje vjere o podizanju novih župa sa svim povlasticama, počastima i prednostima koje druge župe imaju i uživaju (držeći se pak reda precedencije) stoga nalaže svim ocima novim župnicima da odmah pribave pečate s natpisom dotične župe.
Dano iz aule prečasnog Definitorija u samostanu n/ašem/ kapitularnom sv. Kat/arine/ Dj/evice/ i M/učenice/ u Kreševu 25. mj/eseca/ lipnja 1802.» [51]
b) Djelovanje i graditeljstvo u novim uvjetima
1) Treća župna kuća. Godine 1819. fra Ilija Starčević sagradio je novu i bolju župnu kuću. O tome sam piše slijedeće: «Kad je Starješinstvo imenovalo o. Iliju za župnika, on se sav zdao da kuću ponovno sagradi jer je za nju bilo nešto sakupljenog materijala od prethodnika. Međutim postojale su zapreke od životne opasnosti, a najviše odatle što je ta kuća bila sagrađena u Donjoj Mahali trudom o. Grge Jurića, te nastadoše strahovite svađe ne samo između ova dva sela Tolise i Donje Mahale, nego se rasplamsala po cijeloj župi. Naime svako je selo težilo da za sebe izgradi kuću po primjeru Donje Mahale. Spomenuti seljani Donje Mahale tvrdili su da kod njih treba biti župna kuća, a to nisu dopuštali Tolišani protestirajući kod Turaka. Nasuprot njima Donja Mahala izradi kod turskoga suda uz velike novčane izdatke da nije slobodno na drugom mjestu podići župnu kuću osim u njihovom selu gdje već ona postoji. Iz ove svađe izrodila se tako opasna mržnja, naročito između Tolise i Donje Mahale, da se tek poslije deset godina polako stišavala… Premda je bilo zapreka odasvuda, a posebno od strane Donje Mahale, ali uz pomoć drugih kršćana, spomenuti je o. Ilija Starčević slijepom smionošću započeo iz temelja graditi ovu kuću kakvu je vidite dne 21. srpnja 1819. godine.»[52]
Župna kuća sastojala se od šest manjih sobica. Bila je prilično niska, jer se nije smjela dizati u visinu (nije dozvoljavala turska vlast). Za nju je fra Martin Nedić zapisao: «I tog vrimena župska kuća i kapela toliška mimo ostale u svoj Bosni prednjačile su.»[53]
Starčević je 1820. premješten iz Tolise u Kr. Sutjesku za samostanskog vikara. Povratkom u Tolisu (1822.) «sagradio je kuhinju, podigao staju za konje», a slijedećih godina «blagovaonicu pokraj kuhinje iz temelja je izgradio, kasnije postavio pod u dvije sobe od pločica… mnogu burad u podrumu nabavio. Jednom riječi: jedva bi se nešto našlo od namještaja u kući od stare nabavke.»[54]
2) Treća župna kapela – «Starčevićeva bazilika». Fra Ilija Starčević je 1819. pripremio materijal za gradnju posebne kapele, ali je nije podigao jer je premješten u Kr. Sutjesku. Od pripravljenog materijala njegov nasljednik fra Blaž Pejić podigao je 1820. posebnu kapelu. Kapela je ipak bila premalena pa ju je Starčević, kad se ponovno vratio u Tolisu, proširio kako bi što više vjernika moglo u nju stati. Fra Martin je o tome zabilježio: «Kapelu dvojinom veću načini i priluči joj dvie sakristie, i tako kapela sa dvima sakristiam imala je četiri oltara. Samo što je zgrada bila odveć slaba i drhtava kao od sami nedostataka, jer je sve muče i kriomice građeno, da ne bi Turci rekli: eno vlahsi crkvu grade bez carskog Fermana.»[55]
Fra Bono Nedić o toj kapeli napisao je opširnije: «Zaoto (da bi više svijeta stalo – op. a.) on sagradi dvie sa stranah kapele, od kojih jedna je i za sakristiju služila, te u istoj kapeli smjesti tri oltara, a četvrti u jednoj pobočnoj kapeli. –
Ova uboga kapela, bila je sama nadometina i krparija, koja je pred strahovanjem barbarstva, više tajno, nego javno gradita, te je bila i preniska, da joj se je krov jedva preko visokih gustih tarabah vidijo… – Medjutim, ma i takva bila kako ju opisasmo, ipak druga mjesta ni su ni takvog što imala, pak zaoto i sam Starčević, rado ju je svojom bazilikom nazivao; a braća Redovnici su mu sa svih stranah čestitali, da je tako što mogao učiniti, što na drugih mjestih nije slobodno bilo ni pomisliti. –
Starčević je nastojao da svoju omiljenu baziliku u nutra čim bolje ukrasi. On je od čistih dasakah, da se ne bi na prosto krov vidijo, u kapeli svod načinijo, i ovaj svod prostom narodnom bojom obojadisao: praveći zvjezdice sad žute sad crvene. –
Na velikom oltaru, bila su četiri stupa drvena lijepo ugladita sa kapitelima na kojimi su bili postavljeni od drva izklesani angjeli primitivne umjetnosti. On je nabavijo krasan kip majke Božje, koji i danas je u velikom štovanju kod puka.»[56]
Sam Starčević je o tome napisao:
«U ime Gospodina Isusa
Ja fra Ilija Starčević, toliški župnik, ostavljam ovu istinitu bilješku o ovoj toliškoj kapeli budućim naraštajima kako stoji pisano:
Poslije izgradnje ovog župskog gostinjca 1820., O. Ilija Starčević bio je namješten od Starješinstva za vikara u samostanu (Kr. Sutjeska – op. a.). U Tolisi tada nije postojala ni najmanja kapelica. O. Iliju naslijedio je kroz dvije godine o. Blaž Pejić i podigao je jednu malu kapelicu s jednim oltarom kako su iziskivale potrebe toga doba uz pomoć kršćana. Nakon navršene dvije godine opet Starješinstvo postavlja za upravitelja ove župe o. Iliju Starčevića. On je oko kuće izgradio najpotrebnije zgrade, a kad je stekao naklonost upravitelja ovoga kraja Kapetana iz Gradačca, dodao je prijašnjoj kapeli malu kapelicu sv. Križa, koja je služila i za sakristiju. Zatim je tijekom vremena i prijašnju kapelicu toliko proširio i podigao do svoda, pa je cijelu obnovio stavljajući pod od kamenih pločica.
Godine 1829. upravitelj Kule (Gradačac – op. a.) pobrinuo se, da se sagradi kuća za nekog liječnika Francuza u Donjoj Mahali. Spomenuti liječnik nije bio zadovoljan s gradom i otišao je u druge krajeve, a upravitelj određuje zgradu za štalu govedima. Slučajno je o. Ilija bio nazočan u Kuli dok je ovo upravitelj Subaša naređivao, pa vodeći brigu o kući, u kojoj bi njemu povjereni kršćani, što zgodnije sabrani kod svete mise molili, isposlovao je skromnom molbom zgradu, ali zločesti subaša Mehaja (Meulja), jer se to nije radilo preko njega, napuni svu kuću gospodarevim žitom i opirao se gotovo pola godine da mi je preda u ruke.
Kad je u mjesecu veljači 1830. isplatio, onom istom subaši 50 piastera i dobio njegovo odobrenje, odmah je sazvao kršćane i za dva dana prenio kuću ovamo u Tolisu i dodao prijašnjoj, iako manjoj kapeli, podigao do svoda i dao joj oblik kapele. Iako je upravitelj Kule dao o. Iliji kuću na dar, ipak je njegov zamjenik u Kuli, dok je ovaj bio odsutan, Osman-efendija iznudio od o. Ilije 370 piastera, jer se opaki čovjek prijetio da će čitavi posao omesti.
O. Ilija Starčević nastojao je svim mogućim načinima opskrbiti ovu kapelicu potrebnim stvarima. Godine 1827. nabavio je tabernakul u kojem je počeo čuvati Presveto po naredbi presvijetlog gospodina biskupa Augustina Miletića. Iste je godine pribavio kip Bl. Djevice Marije, koji se vidi i štuje na većem oltaru. Kip je tijekom vremena isplaćen darovima vjernika. Te je godine nabavio svjetiljku da gori pred Presvetim. Stavio je stakla u kapeli, a platili su ih Ivan Oršolić i Petar Gašpar.»[57]
Fra Ilija Starčević nabavio je mnogo crkvenog ruha, posuđa i drugih stvari za kapelu, od kojih spominjem: Križni put, zatim oko oltara sv. Ilije i sv. Križa slike sv. Franje, sv. Ante i mrtvog Krista (nabavljene u Pečuhu) i djeteta Isusa (Bambino).
Kada je 1856. dovršena župna kuća na Raščici, a gospodarske zgrade sa starog zemljišta već prije prevučene, tada je i kapela prevučena i sklopljena (na brzinu) da može poslužiti za slavljenje mise dok se ne sagradi nova crkva: «Godine 1856. na 18. srpnja u pratnji mnogobrojnog pobožnog puka i školske mladeži, uz pjevanje Litanijah sviju sveti i drugih crkvenih pjesamah, bijaše pod Baldahinom prenesen sveti oltarski sakramenat; a kip majke Božje nosile su djevojke svetčano obučene i tako sasvim isti dan bijaše preseljeno na Raščicu, gdje se danas nahodi samostan i crkva.»[58]
3.1) Zamjena župnog zemljišta za Raščicu. Iako je zemljište na kome je bila župna kuća nasipano i malo podignuto, ipak ni ono nije bilo pošteđeno poplava. Trebalo je naći neko pogodnije zemljište, terenski više, na kome bi se sagradila nova i veća župna kuća. Zbog tog razloga fra Martin Nedić (koji je tada bio u Kr. Sutjesci) dolazi u Tolisu i sa župnikom fra Stjepanom Mikićem i nekolicinom uglednijih župljana obilazi Tolisu tražeći pogodno mjesto. Najprije su našli jedno prazno zemljište među kućama Oršolića, ali su uvidjeli da je to zemljište premaleno za župnu kuću, gospodarske zgrade i ostalo potrebno (a i za buduću crkvu). U Tolisi nisu mogli naći pogodnoga zemljišta, pa su izabrali zemljište koje ne pripada nijednome selu. To zemljište i danas je poznato pod starim imenom Raščica.[61] O tome je kod fra Bone Nedića zabilježeno slijedeće: «Ali jer su često vode topile te ova sela pa i župski stan po dulje vremena u vodi čamili to je dodijalo i počelo se pomišljati da se barem župski stan iznese kudgod na sušje mjesto. I moguće da se još do tog nebi došlo, ali g. 1852. potopi voda u mjesecu studenom pak je u svoj Posavini ležala od svete Kate 1852. do Spasova dana 1853., tek na Spasov dan počela je opadati. Jedan patriota fra Martin Nedić postao je Redodržavnikom Franjevačkim, a drugi patriota fra Stjepan Mikić postao je župnikom u Tolisi. Ovi dakle patrioti počeše se ozbiljno zdogovarati i dadoše se na posao da se župski stan na suho mjesto prinese i solidan uzida.
Jednom prilikom u vrieme svog Redodržavničkog pohoda, dojde fra Martin Nedić te sa župnikom izajde na ovo mjesto koje se zove Raščica gje je danas samostan i crkva. Prigledaše ga u pratnji otmenijih župljanah. U prvi kraj bili su odredili da se župski stan zida na mjestu gje je danas kuća Ilije Oršolića, ali uvidiše da bi taj prostor bio premalen, i tako ovdi odrediše zemljište posve prostrano za župskog stana i crkve.»[62]
Pri odabiranju Raščice kao prostora na kome će biti nova župna kuća (a kasnije i crkva) najviše je prevladao razlog što se to zemljište nalazilo u središtu župe.
To zemljište na Raščici pripadalo je tada «Blagajni Uzvišene Porte», te se nije moglo zamijeniti bez dozvole više turske vlasti. Stoga je fra Martin otišao osobno u Sarajevo i predao veziru Huršid-paši molbu, koja je pozitivno riješena, i nakon toga zamijenjeno je staro zemljište za novo. O toj zamjeni zemljišta fra Martin je pisao austrijskom generalnom konzulu u Sarajevo, a slično je opisano i u njegovu «Ljetopisu». Evo što je on o tome napisao:
«Župna kuća u selu Tolisi od pamtivijeka bila je na vlastitom zemljištu Franjevaca, a ostalo seosko zemljište bilo je nekada vlasništvo Huseina Kapetana Gradačačkoga, sada međutim pripada Blagajni Uzvišene Porte. I kad je u prastaro doba u Tolisi bila sagrađena župska kuća, tada njezino zemljište nije bilo izloženo poplavama rijeke Save, jer su se nadošle vode slijevale na nižu stranu Slavonije, ali otkad su sa Slavonske strane podignuti nasipi uz Savu, tada nadošle vode počeše provaljivati na bosansku stranu i plave samu župsku kuću. Tako za vrijeme poplava Katolici mogu pristupiti k svom župniku samo u čamcima.
Zbog toga smo mi Franjevci zamolili Huršid Pašu Vezira da nam u zamjenu dadne toliki komad zemljišta u Tolisi gdje voda ne plavi, koliko bo od pamtivijeka imamo na mjestu izloženom poplavi. Vezir je našu molbu odobrio, i dao je Bujuruldi Kajmekamu Tuzlanskom Isak Paši, i da se pobrine za Komisiju Meglis-a, i da komisija na licu mjesta kuće, isto tako dio zemljišta za vrt i šljivik pregleda, i dopusti. Komisija je određeni zadatak izvršila, i zamjena je učinjena.»[63]
«Kuća Franciskanah u Tolisi dolnjoj bila je za mnogo godin na suhu, nit je mogla Sava do nje izliti, i potopiti, izlivala bo se na njemačku stranu; ali prije 100. godin bečka vlada čini sa svoje strane kraj Save nasip udarit, od tog vrimena Sava pričesto izliva i topi stranu tursku, dakle i kuću Franciskanah u Tolisi voda obuzme, pa radi tog: millet nemože k Fratrim radi zakona doći izvan u kaiku, a imade oko 6.000 hiljadah koim Toliški Ruhbani zakon daju. I dogadjalo se, da kadal ga udari, kaik se izvrne, i insan se utopi.
Radi ovoga uzroka godine 1854. zamolili su Franciskani vezira Churšid Pašu, da jim u istom selu Tolisi samo jedan čerjek daleko od starog mista dadne od zemlje koju sad zirate Carski kmeti, a do godine 1831-ve bili su kmeti Husein kapetana Gradačevića, da jim rekoh dadne u prominu zemlje gdi voda ne može potopit. Vezir Churšid Paša usliša molbu Franciskana, i javi stvar kajmekanu u Tuzli Isak Paši, ovi naredi Medžlisu Gradačkom, neka pošalje komisiu u selo Tolisu, pa komisia nek učini češif vrhu toga, i nek Franciskanim u prominu dadne, gdi voda nemože izliti. Medžlis gradački zemlju vidi, i akabuli neka bude kako Ruhbani mole. Posli svega toga Ruhbani ostaviše stari Milk, bašču i njivu carskim kmetim za zirata, na novom mistu kuću su, i druge zgrade ponačinjali.»[64]
Međutim, s takvim rješenjem nisu bili zadovoljni neki begovi iz gradačačke uprave, koji su tvrdili da je zemljište koje su fratri dobili veće od onoga koje su dali (htjeli su naplatiti tu razliku). Zato oni 1861. šalju tužbu u Carigrad. Nakon toga Porta šalje svoga povjerenika da provjeri zamijenjeno zemljište. U mjesecu svibnju došao je u Tolisu Odbor (koji je bio sastavljen samo od muslimana) koji će ponovno premjeriti oba zemljišta. I premjereno je tako što su odbornici pri mjerenju starog zemljišta pravili veće korake (da ih bude što manje), a pri mjerenju novoga zemljišta manje. I tako je na kraju izašlo da je novo zemljište veće od staroga.
Poslije nekoliko dana fra Martin je pozvan u Gradačac da potpiše dokument prema kome se franjevci odriču staroga zemljišta, i da je novo veće od staroga. Fra Martin je potpisao samo to da se odriču staroga zemljišta u zamjenu za novo. Ali nakon nekoliko dana ponovno mu šalju dokument da se potpiše. I fra Martin, znajući da nije lako s Turcima, stavlja potpis na pismo, ali odmah potom javlja sve biskupu Frankoviću, koji bi trebao – uz pomoć austrijskog konzula – učiniti nešto da se taj slučaj riješi.[65]
Spor oko zamjene zemljišta riješen je tek 1866., kada je naredbom vezira Osman-paše, koju je poslao 21. lipnja 1866. na gradačačku upravu, zemljište na Raščici pregledano, premjereno i župi pravno predano.[66]
3.2) Gradnja župne kuće na Raščici. Čim je zemljište razmijenjeno (1854.) odmah je novi prostor ograđen visokom ogradom.[67] Istodobno počinje se pripremati i građevni materijal za novu župnu kuću. U Slavoniji je kupljeno oko 120.000 komada cigle, koja je preko Save prevezena čamcima, a od Save do Raščice volujskim kolima. Za unutarnje odjeljke župne kuće sami župljani iste godine pripremili su oko 40.000 ćerpića (nepečene cigle). Određeno je i koliko koje kućanstvo treba dovući drvene građe, i koliko trebaju dati novca za majstorske nadnice (novac je skupljen iste godine). Odredili su župljani davati i nadničare koliko treba i dokle god treba.
Većina građevnoga materijala već je bila pripravljena, pa je temelj novoj župnoj kući postavljen 5. lipnja 1855. Graditelj župne kuće bio je Đuro Eichorn iz Osijeka. Svečano preseljenje u novu župnu kuću na Raščici (budući da su već prije prenesene gospodarske zgrade i kapela) bilo je 18. srpnja 1856.
Ova župna kuća imala je «pri tlima osim Podruma, i Refektoria još tri sobe. Na gornjem pako boju imade 7 sobah. Medjuto od dolnjih sobah jedna je služila župskoj Djeci za Učilište, u drugoj se kruh kuvo, u trećoj se držo sir, maslo, meso, a Refektorium bilo je ujedno spavalište domaći i dolazeći momakah. Na gornjem katu dvi su sobe za Župnika, a dvi za Pomoćnika, peta za Klerikah baveći se ovdi, šesta za sluškinje, a sedma je bila za Gostiuh, misnikah, a jer često ovdi ima gostiuh u višem broju, s toga Pomoćnici moraju ostaviv njima postelje, na kanapejim, i tlima ležati.»[68] Ova župna kuća sastavni je dio staroga samostana.
«Kući je dat lik ključa, te jedna strana je okrenuta prama sjeveru, a druga prama zapadu, te od izhoda i juga su sobe, a protivno, prostrani hodnici.»[69]
4) Gradnja crkve
4.1) Političko stanje u Posavini – zapreka dobivanju fermana za gradnju crkve. Godine 1855. za vrijeme kapitula održanog u Kr. Sutjesci određeno je da se u nekim župama grade crkve. Među tim župama bila je i Tolisa. Ta odredba priložena je i biskupu Šunjiću, koji je ujedno zamoljen da se zauzme kod vlasti za dobivanje fermana. Međutim, sva nastojanja biskupa Šunjića bila su neuspješna.[70]
I nepovoljne političke prilike u Bos. Posavini utjecale su negativno na dobivanje fermana potrebnog za gradnju crkve. Naime, narod se nije htio pomiriti s davanjem nametnute trećine agama i begovima (umjesto nekadašnje desetine i devetine). Pojavili su se neredi u narodu, a za jednoga od glavnih krivaca takvome stanju proglašen je toliški župnik fra Stjepan Mikić.
U listopadu 1857. šalje biskup Šunjić u Posavinu svoga generalnog vikara fra Martina Nedića – u svojstvu svoga delegata – s poslanicom koja je imala svrhu umiriti svijet i navijestiti fra Stjepanu premještaj u Kr. Sutjesku. Ta odluka uzrujala je svećenstvo, a narod još više.
Da bi uvjerili biskupa kako u Posavini ne postoji pobuna, te da je fra Stjepan oklevetan, četvorica posavskih župnika (iz Dubrava, Tramošnice, Ulica i Zovika) obratili su se biskupu Šunjiću. U svome dopisu oni ističu da nema, a niti je i prije postojala bilo kakva pobuna. Dalje mole biskupa da opozove fra Stjepanov premještaj.[71]
Biskup nije uvažio njihove molbe, jer se iz izvješća svoga delegata uvjerio u suprotno – da, naime, u Posavini postoji pobuna, u koju su umiješani i sami franjevci. Fra Stjepan je bio premješten iz Tolise, ali je ponovno privremeno vraćen, kako bi smirio preostale buntovnike. Nakon što je obišao neka sela u Posavini, nagovarajući narod na davanje trećine, fra Stjepan je uputio pismo biskupu Šunjiću, u kome piše kako je i malo i veliko ustalo, i optužuje fratre i biskupa da su oni krivi za uvođenje trećine.
Iako je fra Stjepan u Posavini uglavnom umirio katolički puk u nemirnoj 1858., ipak je vlada u Sarajevu i dalje pratila njegov rad. Na koncu, vezir je ultimativno zatražio njegov premještaj, što je i učinjeno 1861. u vrijeme promjena. Na njegovo mjesto dolazi fra Martin Nedić, koji će iz Tolise, radi dobivanja fermana za gradnju crkve, «sveudilj otiskivati pisma, osobito na C. Kr. Austrianskog Glavnog Konzula u Sarajevu.»[72]
4.2) Dobivanje fermana i gradnja crkve. Po završetku župne kuće mislilo se odmah započeti s gradnjom crkve. Odmah se počeo pripravljati građevni materijal. Te iste godine (1856.) ispečeno je 420.000 komada cigle, a slijedeće godine u Oteži (kod Modriče) vađen je kamen, koji je prevučen volujskim kolima. Taj kamen kasnije je otesan i njime su uzidani temelji crkve i 1 m zida. Nabavljena je i jelova i hrastova građa, a 1868. i vapno. Sve je to urađeno prije dobivanja fermana.
Kako se ne bi gubilo puno vremena fra Martin je iz Kr. Sutjeske 1856. zatražio od vezira Huršid‑paše – koji je pokazivao dosta naklonosti prema kršćanima – ferman za gradnju crkve. Fra Martin je dozvolu i usmeno zamolio. Dobio je od vezira odgovor: «To je lahko. Samo nek Župnik toliški (tada je župnik bio fra Stjepan Mikić) od gradačačkog medžlisa izbavi izjavljenje (Masbatu) koje se ima opravit u Tuzlu kajmekamu. Ovi će poslat opet na me, a ja u Carigrad, pa eto do skora Fermana.»[73] Fra Martin je tako i postupio. Nakon pola godine ponovno je pristupio veziru i upitao: «Gospodaru, što bi s Fermanom za tolišku crkvu? On mi odgovori: ajde tamo u pisarnu te pripitaj Pisare za onu Mazbatu izime Crkve toliške. Pitam ja pisare, koi počeše vrndat po torbama, ele vrndaju gori, doli; najposli rekoše: bome se izgubila mazbata, nego valja drugu u Gradačcu pravit, i slati u Tuzlu, odanle će doći ovamo, a odavle u Carigrad.
Videći ja kako s varkom Turci razvlače, i otežu poso za Ferman dobavit za Crkvu tolišku, i znajuć, da izgledaju ne bi li dobili novac za Ferman, a mi novac nejmamo, osim toga videći, da burna nješto vrimena postadoše, projde se tražit Fermana.»[74]
Dolaskom za toliškog župnika (1861.) fra Martin se obraća u Gradačac, kod tamošnjih vlasti, kako bi preko njih dobio ferman. Zbog laži u Gradačcu i zatezanja izdavanja traženoga fermana, obratio se fra Martin preko austrijskih vlasti na Carigrad. Bečki dvor upućuje konzula Jovanovića u Tolisu da ispita mogućnosti gradnje crkve. Kad su razgledali Tolisu i njezinu okolicu, tražio je konzul Jovanović od fra Martina da mu pokaže Gradačac, čiji se zidovi naslanjaju na Tolisu (tako su izvješćivali Turci iz Gradačca, kako bi onemogućili dobivanje fermana). Kad je saznao da je Gradačac udaljen 6 sati hoda, rekao je fra Martinu da može graditi crkvu, a da će njegova vlada preuzeti brigu oko dobivanja fermana.[75]
Poslije ovoga posjeta konzula Jovanovića, nije se dugo čekalo na ferman. Već nakon 15 dana došao je glasnik iz Gradačca s porukom da fra Martin dođe u Gradačac po ferman. Fra Martin je otišao sutradan, ali je tamo od suda umjesto fermana dobio nekakvo pismo po kojemu se daje dozvola za gradnju crkve. Međutim, fra Martin je odbio primiti to pismo rekavši: «Slavni Hućumete, neka vam je brez uvrede rečeno: ja uz ovakvu dozvolu brez fermana, ne ću crkvu zidati. – Ja dobro znam, da za jednu crkvu hoće se carski pravi tugrali ferman, a ovo vaše pismo neima te krieposti.» Ova fra Martinova izjava iznenadila je članove suda, pa su mu odgovorili: «Dakle ti Fra Martine neimaš povjerovanja u ovi carski Hućumet?» On im tada odgovori: «Ja imam povjerenje u taj Hućumet i u njegove odluke, al na ovom papiru podpisani su članovi Hućumeta, koji ne će toliko živjeti, za koliko će crkva postojati, nego naravno morate pomrijeti, ili se inače promjeniti, a nadoći će novi Hućumet, pak će od mene poiskati carski ferman, a ja ga pri rukamih neimam, nit sam ikada imao: a vašem ovom pismu neće dati nikakve važnosti, molim! šta bi onda bilo? Ja vam i opet velim, da brez carskog fermana crkvu ne ću zidati, pa ma čekao na njega još stotinu godinah.»[76] To rekavši, otišao je iz suda.
Ferman je, naime, stigao u Gradačac, ali su članovi suda mislili zaskočiti fra Martina da počne graditi crkvu bez fermana, a oni će to kasnije znati iskoristiti. Vrativši se kući, fra Martin je o svemu ovome izvijestio konzula Jovanovića, a ovaj vezira, da upozori sud u Gradačcu na uručivanje fermana. Vezir je naredio tuzlanskome kajmakamu da uredi stvar s fermanom. I ubrzo potom fra Martin je ponovno pozvan u Gradačac. Nije htio ići osobno, nego je poslao svoga pomoćnika (kapelana). I konačno, 24. ožujka (1864.) donesen je ferman za gradnju crkve.[77] Važno je napomenuti da je ferman potpisan u Carigradu koncem prosinca 1863.
Neki dijelovi fermana (prevedeni s turskoga jezika):
… begler-begu, kajmakamu zvorničkog sandžaka Muhiddin-paši…, naibu i muftiji kadiluka Gradačac… kada stigne uzvišeni carski znak, neka se zna:
Pošto je katolička crkva u selu Tolisa (u sastavu gradačačkog kadiluka koji se nalazi u zvorničkom sandžaku) na jednom izvoru,(?) izdaje se carska dozvola da se napuštanjem tog mjesta izgradi franjevački samostan s crkvom pokraj njega na drugom zemljištu koje se nalazi na sadašnjoj gornjoj strani. Pošto se na molbu provjerilo i ustanovilo stanje i katoličkom narodu dala nova lokacija, na osnovi ovog objavljuje se da nema smetnji gradnji crkve… potvrđuje se pismeno od carskog Divana izdavanje dozvole za gradnju.
Slijedi uzvišena carska naredba: kajmakam, naib, muftija i ostali navedeni, na osnovi ovoga što je napisano neka daju spomenutom narodu novu lokaciju, ako na taj način nema znaka protivljenja ili smetnje izgradnji crkve u mjestu, niti protivljenja s bilo koje strane… Uradite to tako da ne bude protivljenja. Tako da znate i da se pouzdate u časni znak. Napisano krajem mjeseca redžeb-ul-ferda 1280.
U rezidenciji Carigradu![78]
Kada je dobio ferman, a već prije pripravljeno je nešto građevnog materijala, fra Martin je, uz pomoć Božju, a na čast Blažene Djevice Marije na nebo uznesene, 11. srpnja počeo graditi crkvu. Kamen temeljac postavljen je i blagoslovljen 17. srpnja.[79]
Gradnju je vodio Đuro Eichorn iz Osijeka (on je gradio i župnu kuću 1855.). Crkva je građena po uzoru na staru osječku isusovačku crkvu. Ima dva zvonika na pročelju i rađena je u romanskom stilu. Plan za zvonik sa sjeverne strane izradio je arhitekt Dausch, a južnoga Pietro Rimoldi. U zidanje crkve potrošeno je 930.909 komada cigle (većega formata od današnjih) i 86.000 komada crijepa. Za drveni građevni materijal fra Martin se najprije obratio vezirskoj vladi u Sarajevo za dozvolu besplatne sječe u državnoj šumi, i njegova molba je pozitivno riješena. Dozvoljena je sječa šume na Ozrenu, kao najbližoj državnoj šumi. Daljina Ozrena i gotovo nikakvi putovi, koji bi otežavali dovoz šume, naveli su fra Martina da se obrati biskupu Strossmayeru. Strossmayer mu je obećao da će učiniti sve kako bi pomogao. Fra Martinu savjetuje da pošalje molbu (a on će dati preporuku) na cara Franju Josipa i zamoli da mu se dozvoli sječa iz krajiških šuma, koje su mu najbliže. Fra Martin je molbu napisao, Strossmayer ju potvrdio, a Bečka vlada je dozvolila sječu šume. Šuma (hrastova) je posječena u štitarko-županjskome lugu (koji je bio najbliži) i zatim prevučena u Tolisu.
Radovi na gradnji crkve u početku su dobro napredovali. Bilo je dovoljno građevnoga materijala i radne snage. Fra Martin je nakon godinu‑dvije sam preuzeo brigu oko gradnje. Kasnije su radovi bili usporeni. Istodobno je i samostan bio uređivan, a 1869. podizana i školska zgrada za žensku djecu. U pitanju su, dakle, bila materijalna sredstva.
Dolaskom za župnika 1873. fra Bono Nedić nastavio je gradnju. Za njegova vodstva izgrađeno je pročelje crkve i dio zvonika, u crkvi je stavljen pod, dograđen glavni oltar i jedan pobočni, postavljena ograda koja dijeli svetište od ostaloga dijela crkve, izgrađen kor od hrastovine i crkva je dignuta pod krov. Tako je crkva osposobljena za uporabu i 5. prosinca 1873. proslavljeno je njezino otvaranje.
Radove je nastavio prvi toliški gvardijan fra Mato Oršolić. Najprije je počeo sa žbukanjem i krečenjem crkve. Zatim je nastavio s podizanjem zvonika sa sjeverne strane.
God. 1879. radove je opet nastavio fra Bono Nedić. Budući da je vjetar bio oštetio krov i unutrašnji dio lađe, najprije je to popravljeno. Zatim je ožbukana jedna strana crkve sve do gornjeg hodnika, koji spaja samostan s knjižnicom i korom. Ožbukani su i okrečeni i gornji i donji hodnik. Sagrađen je i drugi zvonik. Dovršenjem gradnje ovoga zvonika konačno je dovršena i gradnja crkve, i u kolovozu 1881. skinuta je i posljednja skela s crkve.
Crkva je zidana na tri lađe, koje je držalo osam (+2 pod korom) masivnih stupova. Stupovi su bili spojeni s lukovima preko pobočnih lađa za polustupove crkvenoga zida. Isto tako, stupovi su s lukovima opet bili spojeni jedan s drugim u svome redu i preko srednje lađe s protivnim stupovima. Srednja lađa imala je četiri ovalna svoda i na sredini okruglu kupolu, koja je od ostalih svodova bila nešto viša. Pod istom lađom, povrh svetišta, bio je koso ležeći manji svod, a povrh velikoga oltara ravno se spuštalo nebo, a tako isto ravno nebo bilo je i povrh kora. Pobočne lađe imale su, također, ravna neba. Kor su držala dva stupa, s kojih su bili povedeni zvonici, te je i kor od stupa do stupa bio spojen lukovima za crkvene zidove. U srednjoj lađi, jedan metar odmaknut od zida, bio je smješten veliki oltar, a ostalih pet oltara poredani po pobočnim lađama. Prva mjesta, s jedne i druge strane, zauzela su dva oltara od gipsa, dar biskupa Strossmayera iz njegove stare katedrale. Na pročelju crkve stajala su troja masivna vrata od hrastovine. Četvrta, nešto manja, stavljena su u hodniku s južne strane crkve, a peta na izlazu iz sakristije u svetište. Veliki i jedan sporedni oltar, te kor, sva vrata i prozori, ograda pred svetištem i ispovjedaonice, rad su Ivana Tordinca iz Đakova, koji je svoje umijeće pokazao na đakovačkoj katedrali.
Iznad portala crkve stoji natpis:
«Crkvu ovu na čast Majke i Divice
Iste Crkve Odvjetnice
Uz pripomoć darovnika
Svjetovnjaka i misnika
Otac Martin Nedić spravi
A samostan sam nastavi
Od god. 1863. do god. 1874.»[80]
Crkva se ubrajala među ljepše crkve onoga vremena u Bosni. Imala je, ipak i svojih nedostataka:
- Vanjski zidovi, zbog veličine crkve, trebali su biti barem metar viši. Znalo se za to, ali materijalne (ne)mogućnosti nisu dozvoljavale drugačije raditi. To bi zahtijevalo barem još 30.000 cigle, osim drugih troškova.
- Stupovi u crkvi bili su veoma masivni, sa samo četiri kuta. Da su bili tanji i s osam ili barem šest kutova, unutrašnjost crkve izgledala bi mnogo ljepše. Kako su stupovi bili masivni pokazuju i dva sačuvana stupa pod korom koji drže zvonike.
- Pročelje crkve bilo je bez ikakvih uresa. Moglo se izraditi stupića, polustupića, lukova i sl., što bi vanjštini crkve dalo lijep izgled.[81] Većina ovih nedostataka biti će uklonjena pri obnovi crkve.
c) Statistički podaci (1802.-1875.) – kršteni i umrli
Kod nekih godina u slijedećem razdoblju nedostaje nekoliko brojeva, a nedostaje i cijela 1805.[82]
U razdoblju od 1812.-1823. bilo je nekoliko sušnih i poplavnih godina, koje su sa sobom donijele i kugu. Narod je, plašeći se ove opake bolesti, napuštao svoja mjesta boravišta. Godine 1816. bila je nezapamćena suša, a velika iznenadna tuča (led) potpuno je uništila ljetinu i donijela tešku glad i nove zarazne bolesti. Sve je to utjecalo na smanjenje priraštaja i opadanje broja stanovništva.[83]
Od 1825.-1830. pojavljuje se naselje Nađevac, a i danas postoji zemljište između Tolise i Domaljevca (bliže Domaljevcu) pod imenom Na/e/đevci. U tome naselju upisana su ova prezimena: Bargić, Biberović, Džijanović, Đurković, Jelešek, Kamenjašević, Kobašević, Kosić, Mamić, Maršić, Matković, Mijatović, Neretljak(ović), Oršulić, Peleš i Poparić.
Također, 1827. i 1829. pojavljuje se i naselje Adda. U općini Odžak postoji mjesto Ada. Međutim, ako pogledamo prezimena koja se pojavljuju u Maticama (Damjanović, Dučić, Kopić i Miličić) onda je to naselje moralo biti u ovome našem kraju, po svoj prilici negdje uz Savu (nisam uspio saznati gdje bi moglo biti).
Svi pokojnici iz Nađevca i Adde pokopani su na Karauli.[84]
Velik broj umrlih (posebno djece) bio je od 1830.-1832. zbog dizenterije.[85]
Početkom 1848. život se počinje malo normalizirati, pa se i priraštaj počinje povećavati.[86]
Velika poplava bila je 1852./53. i trajala je 6 mjeseci. Sva mjesta toliške župe bila su pod vodom, i jedino se čamcem moglo doći iz kuće u kuću. Kuće su skoro plivale na vodi, pa ih je bilo malo u kojima se moglo živjeti. Nakon povlačenja vode sparno vrijeme i vlažna zemlja učinili su svoje: zbog zagađenoga zraka mnogo naroda je pomrlo. Kao posljedica svega toga bila je velika glad od 1852.-1854., a i općenito stanje bilo je teško. Takvo stanje održalo se i u slijedećih 20-ak godina (posebno je teško bilo od 1860.-1864., zatim 1868. i 1871.-1873.).
U vrijeme ove i sličnih poplava i duhovnu službu bilo je teško obavljati. Zbog svih tih razloga 1853. Vidovice (s Jenjićem, Kopanicama i Vučilovcem) odijeljene su kao župa i njima je pripalo 1.102 vjernika, a 1860. i Domaljevac (s Bazikom i Grebnicama) s 1.617 vjernika. Bazik i Grebnice od 1853.-1860. pripadali su Tišini, koja je 1858. postala župom. God 1860 toliška župa brojala je 588 obitelji s 4952 vjernika.[87]
Odnosi begova i aga prema «raji» stalno su se pogoršavali, i u narodu se javlja misao o oružanom sukobu. To se i dogodilo 1858. kada je izbila «Posavska (protina) buna», koja je bila brzo ugušena. U to vrijeme narod je bio prestrašen i smeten, pa mnogi nisu ni zasijali svojih usjeva. Turci zakupnici unatoč svemu tražili su svoj dio, tako da je narod pritisnut glađu samo gledao kako preživjeti. Zbog svega toga u slijedećih nekoliko godina bilo je više umrlih nego krštenih (rođenih). [88]
3. TOLISA SAMOSTAN
a) Gradnja prvog samostana
Budući da nije dobio fermana za gradnju crkve (o čemu je već rečeno), fra Martin Nedić, čim je postao župnikom u Tolisi, okrenuo se drugim građevnim pothvatima. O građevnim radovima prvih mjeseci svoga župnikovanja u Tolisi (1861.) fra Martin je zabilježio: «…načini nazidjujuć od prisnog ćerpića uz staru kolaru, nastavak za sobu momačku, i za sobicu opet pod krovom rad gostiuh, kiridžiah i t. d. Zatim načini krovak u avlii rad kočiah… Ja sam dakle najpria Učilište učinio od jur zidane pokrivene Kolnice, otvorio istoj prozorah 3, vrata gdi treba udariv tavan, pod i t. d…»[89]
Slijedeće godine (1862.), pošto je pripravio potrebni građevni materijal, postavio je temelje jednog dijela zgrade od 14 prostorija za stanovanje. Te iste godine kuća je prekrivena crijepom, a slijedeće dvije‑tri godine uređuje se unutrašnjost.[90]
Fra Martin je optuživan da gradnjom samostana u Tolisi želi stvoriti novu kustodiju. Optužen je i u Rimu, s namjerom da se prekine gradnja, ali je iz Rima stigao odgovor: «Kamo sreće da imamo mnogo takvih dobrotvora, koji bi mnoge samostane podigli u Bosni.»[91]
Na razne optužbe fra Martin 15. siječnja 1866. šalje upravi sutješkog samostana (kome je Tolisa tada pripadala) svoje «Razjašnjenje»: «Ništa se ovdi štovana i cienjena bratjo! ne razjašnjuje drugo, nego što je iz daleka poznato; a to jest ovo: Uzmnoženje puka katoličkog, kog je Božje providjenje povjerilo brižljivosti Redovnika samostana sutinskog, iziskivalo je još i odavna, da se umnoža broj Misnikah, kao Evangjeoskih poslenikah. Ali to umnožanje ne mogaše se obavit, radi tisnoće spomenutog samostana… Godine 1851. Praviteljstvo Provincie ozbiljno zauzese gradit ne jedan, nego 4. nova Manastira, i nove crkve u Provincii! Zato god. 1852… Provincia zaiska od sv. Stola, i Reda starešine dopušćenje, da može gradit nove Manastire. I dopušćenje stiže… I odma zatim pobrinu se Praviteljstvo Provincije za potražit novčanu pomoć… Sa svršetkom godine 1852. Provincia otpravi u Carigrad molbu za izprosit Fermane, za novih crkvih, ter god. 1853. u misecu Travnju, Fermani stigoše na vezira… ovi ji pridade Redovnicim. Imadući dakle Redovnici pri rukama, od Viših miestah dopušćenje, odma… pripravljaju, i pribavljaju za novih Crkvih i Manastirah material… S