Sjećanje

Nije to davno bilo.

U drugi dođoh kraj,

U daljini ostavih

Svoj rodni zavičaj.

I sada dok učim

I s Lijevim se mučim,

Pa čitam Balzaka slavna,

Mislim kako si, Posavino ravna.

Uski  prolazi crnih pultova,

Sjete me prašnih seoskih putova,

I škripe natovarenih kola,

Pucnja biča i pjesme veselih lola.

Nad kuružnjake sive i šumarke,

Dok jesenska rumen tone u oblaku,

Dva vitka tornja propela se,

I čuvaju tatu, mamu i baku.

Istina, rano je, ali je tako

Da uz povijest i latinskog muku

Ja čujem kako me lako snijegom

Hitri konji Posavinom vuku. 

Večer u mom kraju  

Zadnji plamen sunca na zapadu tone,

Svježinom opaja večernji zrak,

Čobani stada uz svirku gone,

Dok selo umiva čarobni mrak.

Mornar je mjesec zaplovio sada,

Sestre mu zvijezde trepereći sjaju,

Tišina grobna kao da svud vlada

U mom rodnom, dragom zavičaju.

Gluhu mirnoću propara sovin ton,

Il u šumi zaštekće lukava lija,

A s crkve začu se poznati zvon

Zdravo Marija….

Iz kuća odliježu zanosni glasi,

Molitva iskrena diže se gore:

Majko, ti nas jadne pogledaj i spasi,

Djeca Ti tvoja to sada zbore.

Šapat po selu svuda se širi,

To molbe kliču kršćanska srca prava,

Dok lahor lagano krošnjama piri

I mjesečeva svjetlost poigrava.

Čežnja za vječnom srećom

O, gdje je, gdje je, zlaćan, žuđen kraj

Pun čistih bića, neslućene časti,

Gdje cvate sretan, divan, vječni maj,

I gine čežnja za ikojom slasti.

O, gdje je, gdje je, zlaćan, žuđen kraj,

Aj, možda gdje na rubu crne noći,

Da tamo mrije sumnja i vaj

Il mrkim strminama valja proći.

U tuzi slušat kletve, teški jad

I tješit srce nemoćno kad trpi, pišti,

Jer vihor strasti mori kao glad,

A takav kruti lanac ljuto tišti.

Kroz lance iskušenja vodi put

Gdje zamka zla i slatki otrov vreba.

 Zimski dan

Svanuo je tihi zimski dan,

Svakomu nam se čini da je tužan.

Ne, on to svakako nije,

To se on tihom mećavom smije.

Prolaze sati u tom snježnom danu

I ptice gladne lete tražeći hranu.

Mali zeko po mekom snijegu skače,

A nama izgleda da zeko plače.

U toplim kućama ljudi pričaju priče

Što su ih davno čuli od starog čiče.

Tako prolazi ovaj zimski dan,

Odlazi dan snježan i taman.

 Naš gost

Iz oblaka sunce viri

Svoje zrake zemlji širi.

Zagrijava sunce brijeg

Na sve strane topi snijeg.

Eto, nama proljeća

I mirisna cvijeća.

Otišla je vijavica,

Evo nama naših ptica.

Pasu sitne ovčice

I pjevaju ptičice,

Zelene se brijegovi

Otišli su snijegovi.

Na putu života

Sunca više nema,

Preko tamnih voda

Noć daljinom plovi;

Svuda zvijezde gore

Na mračnom svodu,

A obalom šume

Mrtvi jablanovi.

Na kormilu broda

Plavokosi mladić

U borbi sa tamom

Teško ravna smjerom

Natruloga broda...

I putuje lađa;

Ide kao vrijeme

Ka zavjesi bučnih,

Tajnovitih vala...

Poema rastanka

Živjeli smo sretno;

Putujući stazama njasnim

I tamom umazanim.

Vapili smo sunca

I tražili nebo,

Strasno vjerovali

Da ćemo skupa

Lutati vječno.

Rastasmo se...

S očima krvavim od plača,

Sa smrznutim srcem

Nečujno polako...

Sa sjetom u licu

Zaplovismo u nemirne vode

Naših mora...

Nikada se sjetili nismo

Što nas čeka,

I predvidjeli da je život

Plima i oseka!

Prošlost će često uskrsnut

U nama

Dok nas okružuje duga zima

Sa ledenim suncem

I tužnim «zbogom»...

Mirin posljednji rastanak sa subraćom, studentima teologije

pred odlazak u Zagreb 1970.god