PIJANSTVO

DVIJE-TRIJE PROTIV RAKIJE

ZA PUK NAPISAO

JOSO MIKIĆ (KNEŽEVIĆ)

KROJAČ I TRGOVAC U KOSTRČU

"Više je ljudi pomrlo od jela i pića, nego od gladi i žedji"

Narodna rečenica

U NOVOM SADU

Štamparija knjižare Braće M. Popovića

1897

Predgovor

    Dragi i bogoljubni štioče,  gledajuć za ovo malo godina moga života kako naš sviet u Bosni a osobito u Posavini propada tjelesno i duševno zbog mnogoga pića rakije, gledajuć mnoga zla, koja se dogadjaju u prekomjernome piću, čvrsto sam odlučio, kada mi se poda prilika njekoliko prijateljski rieči kazati proti rakiji našemu narodu, kojega ljubim svom dušom, da se toga velikoga zla čuva.

    Nemojte se bojati, da ću vas dosadno poučavati, mi ćemo se zajedno zabavljati i uvjeriti kako je mudro i korisno čuvati se prekomjerna pića, a osobito rakije, jer ona puno brže ubija i tielo i duh nego vino.

    Znam brate štioče, da će ova knjižica malo koristiti onima, koji su se privikli na veliko piće. Ali starih pijanicâ i ne žalim, jer: «na mladjima sviet ostaje», već opominjem mladiće, osobito učenike, da se nikako ne naučavaju piti rakije, jer to je najveće zlo na ovome svietu, koje je jako zavladalo. Kad se čovjek jedanput priuči rakiji, teško se je ikada ostavi. Stara je rieč, da se pijanica onda popravi, kada padne u jamu, t.j. u grob. Sam sveti Pavao kaže, da neće doći pijanica u kraljevstvo nebesko, i tako se žalibože često i dogadja. Najviše takovih ljudi umre naglo bez ispoviedi, bez pričesti, a onda je lako pogoditi, kuda idu.

    Eto tako je rakija prvo otrov našem životu; drugo grob vremenitoj i vječnoj sreći; treće izvor sviju zločinstva a četvrto najveća kuga za rod ljudski.

    Izradjujući ovo dielce služio sam se ponajviše radnjom Ivana Filakovca, kako sam već bolje pronašao. Knjižica je posvećena našoj mladeži. Mladićima je priporučujem, jer mlada ljeta nada svieta. Ako je mladež dobra i valjana, čeka nas ljepša i sretna budućnost, a kad ponaraste i dovije se svoje srelosti i rada, opet će nam za sobom ostaviti dobar i valjan podmladak. Zla pako i nevaljana mladež gorka je žalost i propast po cieli dom i rod. Zato uložiti nam je sav trud, da uzgojimo dobru i valjanu mladež, jer tako samo stvorićemo sretnu budućnost miloj nam domovini.

  Idi dakle, knjižice draga, u ime Božje slave i narodne sreće radi u kuću i obitelji bosanskog puka, a drži se osobito rado ruku mile nam mladeži pa uči, govori, svjetuj i kazuj, što bolje možeš i znadeš, ne bil doniela plod miloj mladeži u obilatoj mjeri, dao Bog da tako bude! Blagoslovio Bog tebe i tvoje čitatelje a šnjim cieli bosanski narod!

U Kostrču mjeseca Ožujka god. 1897.

Joso Mikić (Knežević)

krojač i trgovac

POGLAVLJE I.

DVIJE-TRIJE PROTIV RAKIJE

“Mlogo piti razum izgubiti.”

    Neće škoditi, barem u kratkim crtama progovoriti, i narod malo opomenuti o tom piću i njegovim pogubnim posljedicama.

    Medju mnogim zlima, koja haraju po svietu i kvare ljudski rod, nijedno se nije toliko razširilo, osobito u zadnje vrieme, koliko je pijenje rakije i drugi slični žesta. Stari narodi nisu poznavali rakiju te u desetom vijeku izumiše Arapi nekakvu tekućinu sličnu rakiji, koju su upotrebljavali za mazanje lica. U Evropi palili su valjda najprije u Francuskoj, Italiji, Engleskoj vino i to nazivali latinskim imenom “Aquavitae” t.j. životnom vodom, koja se upotrebljavaše počamši od 13. stoljeća kao liek. Sada jošte nije prijetila nikakva pogibelj čovječanstvu, dok se nije počela rakija piti po gostionama i kućama, gdje je počevši od 17. i 18. stoljeća uhvatila sve dublji i čvršći korijen, u današnjem vieku poplavila je ta nesreća i grad i selo, te se udomila u svim slojevima ljudskog društva.

    1. Rakija je otrovno piće, koje uzrujava čovječje živce i čovjeka do duše za kratko vrijeme okriepi, da za kratko jošte jače oslabi. Osjećajem jakosti i posebnosti za rad, koje proizvadja rakija, jeste časovita, jer čim prestane djelovanje opojnog pića, ćuti se čovjek opet tako slabim, da se ponovo laća istoga to više, što ga kao i ugodno stanje, u kojem se čovjek nalazi, kad pije prekomjerno rakije, podražuje i mami. Na taj način propada čovjek i tjelesno i duševno. Badava prigovaraju, da rakija čovjeka hrani, jer ako koje piće, to je ona najmanje sposobna, da to proizvede, rakija tek priječi probavu, pa se čini za to da ljudi, koji ju piju, trebaju manje hrane. Rakija takodjer ne topli čovjeka, vrućina koja nastaje od rakije, jest samo časovita, jer proizvedena tek draženjem, čemu da nabrajam, koliko se je baš ljudi pijanih od rakije smrznulo, dosta je, da navedem samo to, da se je od jedne vojske švedskog kralja karla XII smrznulo 4000 vojnika, koji mišljahu, da će se očuvati od silne zime tim, da se napiju rakije.

    2. Nego hajde, da si promotrimo potanje pogubne posljedice rakije, ne bi li tako ipak koji čitalac uvidio pogibelj, te se jošte za vrijemena svog življenja očuvao te kuge. Prvašnjih vrijemena malo je svijet pijo rakije i tko je pijo, taj se dobro krijo; onda nije bilo tako zlo, kao sada. Sada se je narod preobrazio i izopačio: nema stida ni obraza, jer je okrenio svatko piti u sviju krajeva naše mile domovine, i staro i mlado i muško i žensko, svatko pije, nitko se ne krije, niti se stidi mladji starijega, ne znam kamo ćemo doći sa takvim življenjem. Tko se tome piću priuči, taj je na glatkom i širokom putu u vrijemenitu i vječnu nesreću.

    3. Rakija slabi čovjeku zdravlje, dok mu ga na pokon i posve uništi. Poznaješ li čovjeka, koji mnogo pije rakiju, da bi bio posve zdrav? Dok je trijezan bolestan je, kad se opije onda je opet pijanost njegova bolest. Posljedice toga pića mnoge su bolesti i prerana smrt. Profesor Bunge je rekao, da pijenje rakije prouzrokuje čitavu vojsku bolesti. Sve se bolesti primaju najprije čovjeka, koji pije neumjereno rakiju. Njeki liečnik rekao je, da bi za vrijeme kolere napisao na svaku krčmu i na svako mjesto, gdje se prodaje rakija: “Ovdje se prodaje kolera”. Kad je zadnji put kolera harala, opazilo se je, da su umirali najviše oni ljudi, koji su neumjereno živjeli i rakiju pili. Poznato je da se je ogromni narod Indijanaca u Americi najviše time iskorjenio, što se je priučio, da pije rakiju. Tako je jedno indijsko pleme brojeći 80.000 duša spalo za deset godina na 2.000 duša, a to je prouzročila najviše rakija, koju su Evropejci onamo donijeli. Zato je govorio njeki stari poglavica ljudima svoga plemena: “Braćo! ne pijte te otrovne vatrene vode bielih ljudi, koji su je donijeli ovamo, da nas, Indijance, izkoriene”.

    Rakija se rasprostrani čovjeku po svim žilama kao vatra, uništi mu silu života, skovrči mu želudac, da ne može uživati što treba i tako gine od dana do dana. Koliko hiljada ljudi bi bilo na svijetu zdravih i veselih, kad ne bi poznavali rakije.

    4. Rakija uništi čovjeku svjetlo svete vjere i ukvari čovječji rod. Tko se predade jedanput piću rakije, nema više u njemu veselja za molitvu i za rieč Božju. Kada idu drugi u crkvu, on hrli onamo, gdje se pije i gdje se pri pijenju rakije izusti toliko sramotnih rieči i bogomrskih psovki. Tu prestane stidljivost, prestane čedno ponašanje a otvore se širom vrata vječnoj propasti. Žalosno je vidjeti osobito ženu, koja se okitila rakijom, jer zaboravlja sve granice pristojnosti. Koliko i koliko se grieha učini u rakiji. Tu se radjaju preljube (blud), gubi se nevinost, a opazilo se je, da ima baš u onim zemljama, gdje se najviše rakija pije, najviše nezakonite djece i svakojakih drugih opačina. Nevina djeca moraju da nose grijeh svojih roditelja – slična su crvljivu voću, bolesna na tijelu i duši. Liečnik Kraft-Ebing dvoji, da ne bi mogli rakiji podani roditelji nikada radjati zdravu djecu i kaže, da je jošte sreća za rod ljudski, da takova kržljava djeca brzo umiru. Njeki čovjek, koji se je podao rakiji, imao je 16 djece, od ovih umrlo je 15 već u ranoj mladosti a ono jedno, koje je preostalo, imalo je padavicu.

    Ja, pisac ovih redaka, poznajem dobro jednoga čovjeka u mojem selu, koji je u svojim mladim godinama počeo dosta piti rakiju, pa i sada tako traje već 17 godina kako je oženit i žena mu redovito radja djecu, ali on još nije ni jedno djete odranio, sva su mu djeca poumjerala i to mala, ni jedno nije doživilo 4. godine. On vrlo rado ima da odrani djete ali od njega nemože rod da živi.

Ovo isto mlogim primjerima posvjedočava i prokušani liječnik Kneipp. Znadem pokrajinu, gdje je prije, dok se nije pila rakija, malo koji mladić da ne bi uzet u vojnike, a sada svake godine manje se prima iz te pokrajine u vojnike, od kad su počeli piti rakiju. Djeca pijanica ostanu kržljava, bolešljiva, tupe su glave sebi i rodu ljudskome na nasreću. Nesretno ono mjesto, gdje se pije mnogo rakije, nesretni oni ljudi, koji joj se priuče. Zašto da varamo sami sebe. I u našoj domovini počela je već harati ta kuga.

Poznajem naša sela i vidim gdje je rakija, pije se kad se rodi, pije se kad se umre, ponajviše pije se na svadbama, pije se na sajmovima, pije se na prošteništima, pije se kod posla i koji gazda daje više rakije, k onome vole ljudi ići raditi, piju je muškarci i žene, a osobito se ponajviše pije na poklade, djavolske dane. Dragi brate kršćanine! Najviše treba da se ovih dana čuvamo prekomjerna pića, jer će doći vrijeme kada ćemo se kajati, što smo pili. Gotovo da nema više veselja ni rada bez rakije. Druge pijanice počimlju tekar poslije podne, rakijaš počimlje već u jutru piti. A istina je takodjer, da se svaki drugi pijanica lakše ostavi svoje pogreške, nego li rakijaš, jer je on sretan tek onda, kad mu se magli u glavi.

Možda poznajete i takove ljude, koji piju mnogo rakije, pak im se nije ipak jošte ništa dogodilo. — Nemojte se varati, jošte nije došlo njihovo vrijeme. I noćni leptirići leprše dugo vrijemena oko svijeće i vesele se tomu plesu i skakanju, a na jedanput zahvati ih plamen, pa ih nema više. Tako je i sa pijancima ljudima, dugo se brane i zaustavljaju dok se iznenada ne upropaste.

5. Nemojte se ispričavati, dragi čitatelji, da pijete samo po malo rakiju. Svaki pijanica počeo je na malo. Ako li ipak rakiji, kao i svakoj drugoj zločestoj navadi pružiš prst, zahfatićete za cielu ruku, iz tankoga konca postane jako uže, na kojem te grijeh vodi u propast.

Možda će koji kazati, ako pijem za svoje novce, što to koga briga jede. — Vi ne trošite tek svoje novce, nego i novce svoje žene i djece — čitave porodice. Vi ne trošite tek svoje zdravlje i život, nego i svoje djece i opet svoje poštenje i savjest. — Upropašćujete svoju neumrlu dušu, praznite nebesa a punite pakao i uništujete vinograd Isusov, na mjesto plemenitog groždja rodi trnje i korov.

Ej bosanski otci i majke! Ne davajte rakije svojoj djeci, zakržljaviti će vam i tjelesno i duševno. Kućni gospodari i gospodarice! Ne priučavajte svoje sluge i sluškinje na taj otrov!

Pijanice neće vam biti nikada vjerni i marljivi radnici, rakija mladjariju kvari i iznevaljasti. Nastojimo svi, osobito pak oni, koji upravljaju narodom, kao svećenici, učitelji, općinski poglavari, da sačuvamo prosti narod što više od prokletoga pića rakije.

6. Rakija uzimlje pijanici pamet, tako, da sam ne zna, što radi. Kao što se diže dim iz ognjišta pa ti zadimi oči, da ne vidiš, tako se diže iz želuca jakost rakije, u glavu omami te pomalo čovjek i pobunavi. Njeki jako ugledan državnik u Engleskoj proračunao je godine 1851. na temelju dvadesetgodišnjeg proučavanja, da u Engleskoj od deset ludjaka pobenave šestorica radi uživanja špirituoznih pića, ponajglavnije rakije. Tako u pijanici prestane svako pošteno djelo i veselje, neka tuga stišće mu srce, koju hoće da protjera rakijom, udri na žalost rakiju a tako isto i na veselje, dok ne dodju napokon žalosni pojavi i dani, koji ga sprave u  ludnicu ili najviše u grobnicu. Dragi čitatelju! I ti dosta poznaješ, čuo si od svojili starijih, gdje kaže i kad se razgovaraju: umro je onaj mlad baš od velikog pića rakije, sam sviet to posvjedočava i poznaje,  jer se puno i dogadja u naših sela, pa vidimo i čujemo  gdje mnogi i mnogi legnu u ladni grob sa mnogoga pića rakije.

    7. Rakija prouzrokuje svadju, ubojstva i druga svakojaka zla. U kolikim i kolikim kućama i porodicama spjevala je baš rakija mrtvačko opijelo obiteljskoj ljubavi, slogi i miru. Koliko imade nesretnih brakova radi rakije. Djeca plaču, žena uzdiše, suprug pak u krčmi pije. Samo sveto pismo kaže, da vino razveseljuje srce čovječje. No idješ li mimo krčme, gdje čuješ viku, psovke i svadju, znatićeš odmah da tu piju rakiju, koja čovjeka od sviju pića najviše razdražuje i razbiesni, najlakše dodje do svadje, tučnje, dapače i do ubijstva.

    U piću se izpunjuje ona rieč, što se kaže: ,,što trijezan misli, to pijan govori"; ako se je s kim zamrzio trijezan, on kad se napije gleda da se onda š njim pobije ili kako drugo zlo da mu učini, da mu se osvjeti, — sve nevaljalaste i opake misli dolaze pijanu čovjeku u glavu. Bilo bi suvišno nabrajati pojedina zla, koja su učinjena u tom nesretnom pijanstvu, nastojmo, da se očuvamo i uklonimo ako ikako možemo nesretne rakije.

    8. Rakija osiromašuje narod i upropašćuje čitave porodice. Pogledajte kakovu pijanicu, sad je blijed kao krpa sad je crven kao kuhani rak, hoda podrpan i zamazan i ne miruje prije, dok ne proda zadnju stvar, koju ima u kući. Žena nema što da skuha, djeca su gladna i poderana.  Najviše bude prodano zemlje i svakojaki drugi stvari sve rad pijanstva, pa najposlje pijanica ostavi svoju djecu u velikom siromaštvu pa kako onda da živu, rakija upropašćuje narodno blagostanje.

    Čovjeku, koji pije rakiju, ne miriše posao, jer mu rakija uništuje tjelesne sile kao kukac drvo. Kućni krov u pijanice pokazuje rebra, staja mu je prazna, a polje mu je neobradjeno. Ta kako bi i radio. Sav se trese, ne može ništa, dok opet ne pije. No rakija mu ne pruža novih sila, jer je i onda kao čovjek u vrućici jak a kad ga vrućica ostavi, onda poslje ćuti mjesece i mjesece slabost. Rakija daje čovjeku veliku snagu a kad popusti, onda mu oduzme još od njega njegove snage, što ju je prije imao. Nastojmo, da opominjemo mladje i starije, da se ne opijaju, tim će nestati mnogo zla iz našega naroda. Da učimo narod i da mu pokazujemo pogubne posljedice te kuge i to da uz Božji blagoslov urodi ovaj nauk lijepim plodom. Dao Bog i bilo tako!

POGLAVLJE II.

Piću odani

"Piće ogrieva ali ne odieva."

    Dragi nam je Bog dao mnogo darova, da ga njima slavimo, a sebi koristimo. Takav je dar Božji i piće, osobito vino, ono nam veseli srce, od  njega nam su razgovori i pjesme ako ga uživamo umjerene i trijezne, ali ako ga uživamo lakomo i proždrljivo, donaša nam odmah pogubnih posljedica po naše duševno i tjelesno dobro. Takove pogubne posljedice pijanstva jesu ove:

    1. Pijanstvo vuče za sobom mnoge druge opačine, kojima vriedjamo Boga i trujemo dušu. Takove opačine jesu bludnost, srditost, svadja, ogovaranja, kletve, psovke i ubojstva. Je ti to istina? Jest, i evo primjera. Prije kojih 20 godina porobiše zlikovci neki poštu na javnoj cesti. Kako je to razbojstvo i otimačina, osudiše ih na vješala. Svi priznadoše svoj zločin, samo jednoglasno umoliše sudište, da ublaži kaznu njekome mladome kolarskom djetiću, koji je po njih opojen, ubio carskoga vojnika, ali im sudište ne usliša molbe, već budu svi pogubljeni, kako su i zaslužili. Evo što neće čovjek počiniti u pijanstvu. A malo bi se ko našao, da će trijezan s kim se posvadjati ili potući. Pitajte samo, tko su najveći psovači, bezsramnici i bludnici ako nisu pijanci, oni su na svako zlo gotovi kao i na svaki grieh.

    2. Pijanstvom si trujemo zdravlje i prikraćujemo život svoj. Tko je sutradan smotrio pijanca u njegovu mamurluku, vidio mu je nabuhlo lice, oči upale i mutne, a drhtavo tielo i ruke, nema volje za jelo, kao ni za posao. Jednom riečju, izgleda kao da si ga pošteno izmlatio ili kao da je ustao iz groba. Da je čovjek tvrd kano željezo ili kao kamen, piće bi mu škodilo i izjedalo bi ga, a kamo ne bi, kad je slaba i kano staklo krhka tiela. S toga pravo kaže naša rieč: ,,U pijanstvu nestaje pola života." I zaista, pijanac kunja dan na dan, poboljeva i konačno s tjelesne nemoći padne prerano u grob.

    3. Pijanstvom zanemarujemo svoje vjerske i zvanične dužnosti. Pitam ja, tko je vidio pijanca n crkvi kod svete mise i pridike, i kod svete ispovjesti i pričesti? Tko ga je vidio moliti se Bogu? Ako i vrši koju službu, čini ju na polak i površno. Zato mu se ništa ne povjerava i sve ga izbjegava kano živoga djavola. Ako je ikomu, to je poljodjelcu prva dužnost, da unapredjiva svoje imanje i tim uzdržava sebe, svoje i druge, jer je on jedini pozvan od Boga, da pribavlja svietu svagdašnji krušac. Na tu svoju dužnost zaboravlja pijanac. Njemu je samo do pića, da ugasi svoju nezasitnu žedju, a drugo neka sve propadne. Pa tako i bude. Sam sa svojom djecom i ženom poderan je u toru i oboru, sve mu je opalo i propalo. O takovih opet liepo kaže naša rieč : ,,Muž pijanac kuće rasipanac".

    4. Pijanstvom se ruši sreća obitelji. Muža i ženu združio je Bog, da uz svoje ženidbene dužnosti uzgajaju svoju djecu u strahu Božjem. A gle pijanac, došav kući viče, halabuče, psuje, lupa stvari, tuče ženu i djecu i razćeruje ih od sebe. Gdje je u toj kući kućni mir, i sreća i domaća pobožnost. Gdje li je tu poštivanje starijega, a kamo li čestito i dobro uzgajanje djece, u takoj kući nema Božjeg blagoslova ni berićeta, kao da nije kršćanska kuća.

    5. Pijanstvom hotimice blatimo svoje dostojanstvo, kojim nas je odlikovao Bog, stvorivši nas na svoju sliku i priliku i odredio, da gospodujemo ovim svietom. Pijancu nije ništa sveto. Tko je vidio barem jednu životinju poluditi i učiniti se drugom životinjom. Pijanac to radi, jer se u piću poživotinji, pače postane gorjim od nje i da nije na njem još ono obličja ljudskoga, nitko ne bi kazao, da je čovjek. — A kako da mu nereknemo, da je životinja, kad ga gledamo gdje se opojen, blatan i popljuvan valja po blatu i svakojakom gadu i smradu. A gdje su one pogrde, ono ismjehivanje, onaj prezir, što no prate takvu živinu i kukavicu pijanicu.

    Proždrljivost je evo, kamo se broji i pijanstvo, glavni je grieh, o kojem govori sveto pismo, ,,da je obožavanje trbuha  neprijateljstvo proti križu Isusovu" (Filiplj.3.19), ,,te svakoga takova izključuje iz kraljevstva nebeskoga" (Gal.5, 21). Tu sramotu i grehotu priznavali su naši stari, pa ih izbjegavali kano živu vatru i otrovnu zmiju. Priliku navadjam samu tu, da se je pijanstvo jedne obitelji žigosalo čak do devetog koljena.

    Pod živu glavu ne bi otac ženio svoga sina, niti kćeri udao za sina ili kćer pijanca, pa makar  on ne bio pijanac ako je roda pijančeva. A danas? Današnji naraštaj ne stidi se toga grieha. Kano što su se naši stidili pijanstva, danas se njim diči i veliča mladji naraštaj. Gledao sam na svoje oči, gdje no staro i mlado, malo i veliko, muško i žensko teturaju cestom, selom javno a ne potajno, pa i u crkvu idu pijani i ne bojeć se Boga i ne stideć se ljudi. A da se to zlo dogadja rietko, no ti su  slučajevi svagdanji, petkom i subotom, radićakom i svjetkovinom. Pače nekoji su tako ugrezli u pijanstvo, da se ne stidi otac sina, a sin otca, majka kćeri. kćer matere, niti rod roda. Gledao sam kako sin klecka pokraj otca i ne stidi se ništa. Drugi opet svojim pijanstvom rastope i ono malo svoje muke, pa posljednjom krajcarom idu u birtiju, gdje ju veselo utuče, dok konačno, potepljuć se sa ženom i djecom, ne nadje smrt pod tudjim plotom.

    A kako se privikne čovjek pijanstvu, počne malo po malo da se privikne i postane pijanica. Nije pijanac rodjen, već odgojen. Jad me i žalost popadne kad vidim, kako mnogi nerazumni očevi još nejaku djecu napajaju vinom i rakijom. Diete se naravski nećkalo, ali otac ga sokoli, nutka i silom ćera, pa kad je kukavče čašu na dušak iskapilo, o kako se je ocu rastapalo srce od dragosti, brci širili, a lice razvedrilo. Nesretni otac miluje tada svoje vriedno momče, pravu svoju sliku i priliku i ljupko mu govori : ,,Živ mi bio dragane moj, vidi se, da si tatin sinak, vidi se, da neće jabuka pod krušku pasti." Tako biva danas, tako sutra i svakom prilikom. mali se evo priuči čaši i roditelji su svojim primjerom izškolovali pijanca.

    Ej ludi i ledeni oče! Čega se pametan čovjek stidi, tim se lud diči. Zaboravljaš. da pićem truješ svoju djecu. Zar ne znaš, da im mlada pluća i krv ne podnašaju žestine i jakosti pića, koje je otrov i za odrasle, a kamo ne za nejaku djecu. Tim ne samo, da ih tjelesno ubijaš, već i duševno. S toga se ne čudimo, što su nam djeca podmjehurena lica, blieda, sumrtvi očiju, mršava i kržljava: A kako da neće, kad joj pružamo otrov iz vlastite naše ruke! Zar se tako izkazuje djetetu obiteljska ljubav. Zar ćemo ju tako prevesti k sreći i blagostanju? O, ne - tim iskazujemo svome djetetu zlobnu ljubav, privadjamo ga, k nesretnomu pijanstvu i tako postajemo prvi i pravi krivci propasti našega djeteta, a zaboravljamo da ćemo zato jednom morati polagati pred Bogom strog račun. Dajte braćo, da se manemo tog nesretnog pića i da na svoju djecu strogo pazimo, da ih od pića sačuvamo, pa će nam biti djeca zdravija i poslušnija i svakomu milija.

    Okanite se dakle pijanstva, te kuge, kojom pogrdjujete Boga, trujete sebe, rasipate se i sebe sramotite; već ako će koji piti, gledaj samo trijezno i umjereno. tako neće dosta škoditi, jer onda može čovjek točno vršiti  svoje dužnosti i prema Bogu i prema sebi.  Uživajuć indi darove Božje, uživajmo ih Bogu na slavu a sebi na pravu korist, hvaleći ujedno i slaveći darovatelja.

POGLAVLJE III

Rakija škodi zdravlju.

"Tko mnogo pije za dugo nije."

    Štije se u knjizi Sirahovoj (30,14-16) slijedeće: ,,Bolje je, da je čovjek siromašan, a uza to krepak i zdrav, nego da je bogat i bolešljiv. Zdravlje i snaga vrednija je od zlata, a zdravo tielo veće je blago, nego najveće imanje. Nije bogatstva na svietu, koje bi se moglo prispodobiti zdravlju, niti veselja, koje bi više vriedilo, nego veselo srce." U tom smislu vriedi i naša narodna rieč: ,,zdravlje je najveće bogatstvo".

    Ako se dublje zamislimo u gornje rieči, priznati moramo, da su mudre i istinite. Bez zdravlja nema doista ugodna života, nema ni u kojem zvanju i poslovanju uztrajna i uspješna rada. Tko je zdrav, taj je zadovoljan s malim, makar živio u najsiromašnijoj kolibici. Što god nam je tjelesnih dobara, slasti i ugodnosti, prvo nam je svakako zdravlje. To mi svi dobro znamo; s toga je u nas običaj, da se svagdje pozdravljamo krasnim pozdravom: ,,Zdravo, brate!"

    Mi ovo naše veliko blago t.j. zdravlje gubimo i trujemo najviše sa neumjerenim pićem. Znademo svi, da je svemožni Bog u početku dao ljudma za svakdanje piće jedino naravnu vodu, kao i to, da je čista voda najzdravije piće. Poslije hladne vode najzdravije je piće naravno vino, jer je vino najmanje alkoholno od sviju drugih pića. Ta poznato nam je iz sv. evangjelja, da je i svemožni svieta Spasitelj Gospod Isus Krist obrativ svojom božanskom moćju u Kani Galilejskoj, naravnu vodu u naravno dobro vino, počastio istim pierne svatove uprav na svrhi svatske časti. (Sv. Iv. 2, 1—11.)

    1. Sad poslušaj, rode moj, da ti najkraće nacrtam te i nikad neoplakive posljedice, koje slijede iz neumjerenog pića rakije. Iz pijanstva sliedu neizbježive zle posljedice, kao podbuhlost, nenaravni potezi na licu, pogled blesast, ruke nesretnome pijancu drhću, sva tjelesna snaga i prijašnja okretnost malakše uslied čega želudac sve to slabiji je, krv se kvari i zbog neredovitog kolanja navaljuje sad u glavu, sad u pluća, te dok najposlije svakog nesretnika ne udari kaplja, pa umre naglom smrću, ili većinom pijani podlegnu užasnoj i najdosadnijoj bolesti tako zvanoj debeloj i vodenoj bolesti, u kojoj nakon groznih muka i patnja skončaju; jer ovdje nema pomoći, buduć je sva krv pokvarena i u vodu pretvorena. (Zdravsteno djelo od dr. Mr. Sojtora (1884).

    Čujte što govori Kneipp u svojoj knjizi ,,Ovako treba da živite" o rakiji: ,,Kad bi se ovo nevaljalo piće moglo optužiti pa bi bilo osudjeno da ga mora nestati sa zemlje, ja bi veselo prisustvovao uništenju i to s ovih razloga: prvo, što rakija nesadržava nikakvih hranjivih sastojaka, drugo, što je to najgore i najjače dražilo, treće, što svojom množinom alkohola neizrecivo škodi čovječjoj prirodi, četvrto, ne samo da razorava tielo, već rakija uživana redovito, poremećuje sa sviem i duševne sile.”

    Vi dobro poznajete mnoge i mnoge pijance kako oni žive duševno, što je sa Božje strane to ni ne vole, već što je grešno u tomu se oni nasladjuju i to je njima po volji. Mnogi se slučajevi dogadjaju kod nas od pijanca rakije, vidimo i čujemo kako često umiru u mladih godina svog života, koji su mnogo odani piću.  Pa čujemo od starih ljudi, gdje kažu puno puta baš ovaj izgore u piću, baš onog otjera rakija u grob mlada, a čuje se i to jazuk, gdje onaj i oni umro naglom smrću i nije se mogao ni ispoviediti, to je najglavnije, da ona mnogo škodi duši a tako isto i tielu, evo malog primjera: Limići otac i sin dodju u mehanu Šešinu i napiju se rakije oba, kako se kaže naliju se do grla i onako pijani podju kući. Kad su bili preko Zečije poljane uhvati ih rakija, ponajviše za jezik, pa za noge i ruke. Legoše u snieg ljudi, da se odmore. Zaspu tude i bolje bi bilo, da se nikad više ni probudili nisu, jer u jutro ih nadje malo žive njeki Vukalović.

    Odnese ih kući onako smrznute. Kad im se noge i ruke odmrznuše, otpadoše im noge iza stopanja, a ruke iza šaka. Mukom velikom prebolješe rane. I eno ih sad gdje na koljenima hodaju od nemila do nedraga proseći zalogaj hljeba. Tako se patiti moraju cielog vieka. I to je prokleta rakija izradila.

    Eto tako mnogi i mnogi dogadjaji svjedoče, koliko rakija škodi čovječjem zdravlju t.j. odraslim, ali da malo promotrimo koliko ona više škodi mladim  t.j. djeci.

    2. Zdrava i dobra djeca najveći su dar Božji, najveća sreća i uzdanje roditelja. Radi toga se dobri roditelji za cieloga svoga života, trude na sve moguće načine, da si uzgoje zdravu i dobru djecu.  Oni se i staraju, kako daju što bolje obskrbe. Roditelji takvi umiru spokojno i lagano kada vide, da iza sebe ostavljaju zdravu i valjanu djecu. Nu današnjim vrijemenom malo se za ovo staraju roditelji, već govore, kako je koga Bog stvorio, onakav će i biti, ili što je još gore, kvare ih sami tjelesno i duhovno svojim nerazboritim postupkom, da je Bogu plakati. Takovi se roditelji još čude, što su im djeca uz svu njegu i uputu ipak bolešljiva, kržljava i skroz pokvarena. Mnogo roditelja ne ide spokojno u hladni grob, već zaklapaju oči, proklinjajući svoje koljeno i svoj porod, jer ostaje nevaljalast i pokvaren.

    Liepo kazuje naša rieč: ,,Na mladjim sviet ostaje." Šta to znači ? Evo šta: Kakvi su naši mladji (djeca), takvo će im biti i pokoljenje. Nije dakle sve jedno, kakva su nam djeca i kako se odhranjuju, jer do ovoga stoji sreća ili nesreća njihova i njihovih potomaka. Svaki  po tom roditelj neka  ovo dobro promozga, da dosta grieši kod uzgoja svoje djece. Svi znademo, da svaki čovjek ima tielo i dušu. Tielo je posuda, u kojoj stoji duša. Kako je pako duša djetinja sprvine za uzgoj slaba i nesposobna, razumije se po tom, da je svakomu roditelju prvo brinuti se, da tielo djetinje uzgoji jedro i zdravo. Stari jedan mudrac lijepo je i mudro kazao, da je u zdravu tielu zdrava i duša i to je istina. Čim je zdravije tielo, tim je naša duša vedrija, sklonija i sposobnija za svaki posao i odluku. Bolesno tielo više zapovieda duši i podmeće je svojoj vlasti, dočim zdrava duša u zdravu tielu poletna je i vodi za sobom tielo.

    Po ovom imadu roditelji najprije uzgajati djetinje tielo, da jednom bude uzrasno, jedro, zdravo i snažno, takovo je radost i milina gledati. Koji je dakle uzrok, da su nam mnoga djeca nezdrava, kržljava i nedorasla. Pićem ubijamo djecu.

    Mnogi roditelji napajaju žestokim pićem, vinom i rakijom nejaku djecu. Zar ne znate, da je ovo dvoje osobito rakija, najveći i najjači otrov po djecu. Ovo nesretno piće ima u sebi otrovnoga napitka, koji se zove žesta ili Spirit, s kojega djeca okržljaju, obole, otupe i često puta umiru. Moram spomenuti, da imam rodjakinju jednu, čije je diete bilo jedro i rumeno kano ružica, no na žalost ukućani ga napajali rakijom, da je konačno u školskih godinah umrlo.

    Evo koje su posljedice žestokoga pića, ako ga djeca zarana uživaju. Mnogi očevi napajaju svoje sinčiće, govoreć: ,,Ta neka pije, bit će zdraviji, krepčiji i dadin delija." Kako je sinčić bio zdrav i krepak i kakvim je postao dadinim delijom, na svoju žalost otac se je kašnje sam osvjedočio i doživio. Trovati ovako djecu i ubijati joj tielo, veliki je grieh.  U djetetu je ionako krv vatrenija i oštrija, zato mu i kapljica rakije više škodi, nego odraslu čeljadetu puna čaša. Dokažite si  jednom ljudi, što vam se ovdje govori, pak se kanite toga zla. Polja su vam ponajviše neplodna, daća velika, življene skupo, a zaslužiti se neda toliko, koliko se dade popiti. Kuda ćete dakle dospjeti, ako se neokanete toga djavolskoga pića. Promislite, da vas to tjera u sirotinju i na prosjački štap, a dušom u pakao! Kad se ne znate sami toga odučiti, ne okužujte barem svoje djece tom kugom. Nemojte trovati svojoj vlastitoj djeci mladjahani život. Koji se jednom pokumio sa rakijom, teško se je okani; za što dakle priučavate djecu tomu otrovu, kad siromaška još i ne znadu, kakav otrov srču u tih kapljicah, koja će ih jednom lišiti zdravlja, razuma, sreće i imutka a i duševnog spasenja! Čega vi niste propili, ono će kasnije vaša djeca; a kad dotjeraju da nemaju nigdje ništa, onda će vas proklinjati u grobu, jer ste uzrok njihovoj nesreći. Djetetu je voda najzdravija i najzgodnije piće. Opametite se s toga, pa djetetu ne dajte ni kapljice pića liznuti; bolje je da se na stolu osuši, nego da vam truje diete. Ovako evo zločesto uzgajate tielo djetinje, a kako dušu? Dušu još triput gore! Svaki čovjek stvoren je na sliku i priliku Božju, t. j. da bude svojom dušom svet i nevin; i roditelji su dužni, da dušu svoga djeteta isto onako svetu povrate Bogu, kakvu su ju na sv. krstu od Boga primili jer smo uprav po duši odlikovani i poviše na sve druge zemaljske stvorove. No današnjim je danom duševni život većine naše mladeži tako opak i nevaljan, da si gorega jedva i pomisliti možemo.

    3. Ovoj dakle današnjoj zloći naše mladeži krivi su jedino roditclji i nitko drugi. Da je to istina, dokazaću vam iz sv. pisma, vašega života i vaših rieči. U sv. pismu čita se ovo: ,,Ne hvali nikoga prije smrti, jer tek po sinova poznati je čovjeka." To znači, čini li ti se tko za života bogzna kako znamenitim i pravednim, pričekaj dok umre i pazi kako mu se vladaju djeca. Po tom ćeš moći prosuditi, kakav je bio čovjek, jer po životu djece možeš većim djelom upoznati život roditelja, kako su ih uzgajali i kakav im primjer ostavili. Dobra voćka donosi dobar plod, zločesta zločest; a sam Božanski Spasitelj rekao je na svom samrtnom putu  plačućim ženama: ,,Plačite radje nad sobom i nad djecom svojom." I doista im bjehu djeca da ih požališ, jer evo propeše Sina Božjega; a da ih budu majke privadjale k Isusu i učile ih ljubavi i poslušnosti prema njemu, pošla bi njihova djeca zaista za Isusom, a ne bi ga na križ propela.

    Krivi uzgoj roditeljski potvrdjuje i izkustvo. Ovo nas uči: ,,Kakav otac takav i sin, kakva mati takva kći.» Je li ovo laž? Samo pomislite, roditelji, da su svetci ponajviše imali svete i bogobojne roditelje, ili barem vrlo pobožnu majku. Primjera ima toliko, da se ne mogu svi nabrojiti. Tako blažena djevica Marija imadjaše za roditelja sv. Joakima i sv. Anu, sv. Ivan Krstitelj sv. Elizabetu i pravednoga Zakariju, i.t.d. Sveti otci i svete matere znali su i u najtežjih prilika i u najpokvarenije doba uzgojiti valjane sinove i kćeri. Tako je stari Tobija uzgojio u strahu Božjem svoga sina Tobiju, a sveta majka Monika privede svoga sina Augustina suzami i molitvami kreposti i svetosti.

    Krivnju u uzgoju roditeljskom potvrdjuju i vlastite njihove rieči. Pitam roditelje: zašto se tuže na svoju neposlušnu, lažljivu, kradljivu, lienu, prkositu i bezsramnu djecu? Sigurno zato, jer nema nikoga, koji bi ih znao na uzdi držati i k sebi pritezati. A čija je to preča dužnost, ako ne roditeljska!  Sv. Ivan Zlatousti liepo kažc: ,,Vi ste roditelji apostoli svojoj djeci, vaša je kuća vašom crkvom." Mudri opet Sirak opominje ovako: ,,Ne puštaj im po volji za mlada, prigibaj im vrat i krši rogove dok su mali". (Sir. 30,12-13.) A što kažete ovimi riečmi: ,,Jabuka ne pada daleko od debla"? Kad se skupite gdje u selu i stanete rešetati pijance, psovače, lopove, svadljivce, pak jezičavu ženskadiju, mudrujete ovako: ,»Nije ni čudo i otac mu je taki bio»; druga žena povladjuje : ,»Taka joj je i majka»; treći zaključuje : ,»Nije mu od Boga, nego od roda». Eto kod drugih sudite zloću dobro i krivite prave krivce ali kad se to tiče vaše kože, branite i ne priznajete istine. Za vas vriedi tada ova naša rieč : «Koga svrbi, taj se i češe».

    Sada ćete, roditelji, sigurno priznati, da ste krivi zloći vaše djece. Ne mogu nabrajati sve načine na koje kvarite i svojim primjerom zavadjate vlastitu svoju djecu. Toga treba da se okanete i nastojite iz petinih žila, kako ćete uzgojiti sebi bogobojnu, poštenu i kreposnu djecu, kojom ćete se moći dičiti. Ne znate li, što su djeca? Ta ona su djeca Božja, njegovi miljenci, ciena krvi Isusove, hram Duha svetog, biser crkve Isusove, ljubimci andjelom, radost roditeljem, cviet čovječanstva, nada domovine, baštinici kraljevstva nebeskoga. Vama su, roditelji, povjerene njihove duše, ter će ih Bog tražiti iz vaših ruku.  Čuvajte se dakle, da ih ničim ne pokvarite! Svaka vaša rieč pada duboko u njihova nježna srca, koja će jednom niknuti i roditi pšenicom ili korovom.

    Pitajte se uviek: hoće li vam uzgoj njihov donieti na samrtnoj postelji utjehu ili žalost? Hoće li vas u ime toga djeca na sudu Božjem blagosivljati ili proklinjati'? Sjetite se (često puta rieči Spasiteljevih:,»Koji smuti jednoga od ovih malenih, koji u me vjeruju, bolje bi mu bilo, da mu se o vrat objesi mlinski kamen i da ga potonu u dubljinu morsku» (Mat. 18, 6-7); sjetite se i ovoga:»Tko sije vjetar, što može drugo nego li buru žeti»(Osea 6, 7).

    4. Gospodin Bog u svojoj četvrtoj zapoviedi zapovieda, da djeca svoje roditelje ljube, štuju i slušaju. O sinovi i kćeri, o djeco štujte, ljubite i dobro slušajte svoje roditelje, što su vas pridigli na noge. Slušajte samo, kako je Bogu milo, kad djeca poštuju svoje roditelje, pokazao je tim, što je već na ovom svietu obećao obilan vriemenit blagoslov djeci koja budu držala četvrtu njegovu zapovied, u kojoj veli: «Poštuj otca i mater svoju, da dugo živiš i da ti bude dobro na zemlji» (5 Mojs. 5,16). Koje diete ne bude slušalo svojih roditelja, stićiće ga ovdje već na zemlji razne kazne Božje, kano ruglo, sramota, nevolja i bieda, a u vječnosti prokletstvo. O neposlušnoj djeci kaže mudri Sirah :»Bolje bi bilo, da se nisu ni rodila. Spominju se otca i majke svoje, da te Bog ne zaboravi, da tako ne požališ, što si rodjen i prokuneš dana svoga rodjenja» (Sir. 23, 48, 49.) Poslušnu i dobru djecu neka ovdje Božja pomoć i blagoslov a u nebu vječno blaženstvo.

    Sinko! Zauzmi se otca svoga u starosti njegovoj i dokle god živi, nemoj ga žalostiti i ako bi oslabio, skrbi zanj i nemoj ga prezirati u tvojoj jakosti, jer dobročinstvo, što si ga svojem otcu izkazao, neće nikada biti zaboravljeno.

POGLAVLJE IV

Rakija škodi imanju

«Tko se s pijanci vodi, taj bez haljine hodi.»

    Svaki kršćanin ima svoj imetak smatrati darom Božjim i sredstvom k višjoj svrsi. Radi toga ima biti za njega zahvalan Bogu i gledati, da ga sačuva i poveća razboritom štednjom i gospodarenjem, a darežljivošću i dobrim primjerom da upotrebi na korist svoju duševnu i tjelesnu i svoga bližnjega. Nema na svietu stališa ni osoba, komu ne bi bila potrebna štednja. Svakomu čovieku bio on bogataš ili siromašak, vladar ili sluga, valja štediti; osobito treba da štedi onaj koji krvavim trudum teško zaslužuje svoj kruh. Poimence tebi, rataru (seljaku), ponajviše se preporučuje štednja. jer ne znaš, šta te čeka danas ili sutra; slabost, starost, bolest, nesreća ili nerodica, pak je li liepo i pošteno, da kod prve bolesti ili nerodice padneš odmah drugomu na vrat ili teret. Ovu živu istinu kazuju ti i tvoje mudre poslovice: “Štednja valja, koliko i radnja." “Bolja je štednja  nego dobra radnja."  “U radiše svega biše, u štediše jošte više”. ,,Badava se radi, gdje se ne štedi.” “Ako ne uštedi, ne uradi."  “Tko ne štedi, malo kući vriedi”.

    «Biele novce čuvaj za crne dane». “Posao, štednja i blagoslov Božji, brzo svako imanje umnoži”. Štednju nam nalaže i sam Isukrst, jer reče učenikom, kad je nahranio više hiljada ljudi: «Pokupite komadiće da ne prodju po zlu.» (Iv. 6,12.).

    1. Razborita štednja mila je i Bogu i ljudma, takvog štedišu Bog će nagraditi, kao što potvrdjuje naša poslovica: “Blagodaran iskrnjemu ima Boga druga u svemu". Koliko je indi vriedna šednja, a grešna škrtost, toliko je po tebe, moj rode, ubitačna tvoja rasipnost, koju činiš u piću rakije, jer njome rasiplješ svoj krvavi trud i muku. Štednja je tebi potrebna u svako vrieme, tim više u današnje, kada te taru i pritiskuju nerodice, novčane oskudice kao desetinja i trećina i druge mnoge svagdanje potrebe. Ti danas na to nepaziš, već trošiš, najviše pijući i dangubeći vrieme gubiš, ne radiš, a čega živi seljak već od trudnog i teškog svoga rada.

    2. Pijanac rasiplje svojom lakomišljenošću. Vidio sam, kako na prodaju vozi vozić siena, kolica drva i drugih stvari ili tjera na sajam po koje marvinče. To proda i dobije par forinti, pa mjesto da bi tim podmirio svoju potrebu, zatrpao i zakrpao svoju nuždu i nevolju, on prije novcem klima u birtiji na haldumaš ili tobože da se okriepi i tamo ono sirotinje zapije i prokarta, a kući svojoj, gdje čekaju možda gola i gladna djeca i žena, donese išta ili ništa a od dike i ponosa. što je pijan, zadimio je lulu pa viče i psuje. Pitam sada: je li to štednja ili rasipnost? Drugomu urode šljive. i malo proda, a ostalo sve metne u kacu i peče rakije. I sad tekar umije štediti; nema drugoga posla, već se samo vrti i obilazi oko kazana a ima i pomagača, koji su došli, da vide, kaka je rakija i koliko je gradi a on ih nudi kao od poštenja rakijom, da ogledaju, ali oni cieli dan nju gradiraju, ne žaleći svojeg posla štu su kod kuće ostavili. Ovi odu, dodju drugi, treći, četvrti i tako redom ciela procesija hodočasti, gdje kazan peče rakiju; ukratko, ima goste dok teče rakije u kazanu. A šta onda? E, ništa. Dane je izgubio, dozvolu platio, rakiju ispekao, preko polak s gostima ispijo, pa mirna Bosna!

    Od onog što je preostalo, dok ima kapi u kući, kod njega je pjevanje, pijanke vike, puna soba biranih prijatelja. E moj dragi seljače, tako li se štedi muka, trud i znoj? Zar ne bi bolje učinio, da je nješto malo pića ostavio za kućnu potrebu a ono drugo prodao, pak podmirio svoju daću, svoj dug i drugu kućnu potrebu. A onako ima daću za vratom, dug na ledjih, a potrebu na ruhu i kruhu i na svemu. To je rasap, koji čovjeka uništuje. A kamo je što se još daje novac za piće? Ne dopušta mi vrieme, da se upušćam u računanje, koliko jedna kuća ili recimo jedan čovjek na godinu potroši. Kad bi se to izračunalo, vidjelo bi se, kolika bi tu suma izišla i koliko bi se prečjih i nužnijih potreba u kući tom sumom namiriti moglo.

    3. Pripovijedao mi je Janko Livnjak za jednoga čovjeka, koji je što se no veli, bio smrtni pijanac, pa je sve svoje popio što je imao imetka, pa kad je sve uputio a vidio, da nema ništa, onda reče: ,,S Bogom kućo! Suncu i mjesecu nadaj se svaki dan iza gore, a mene nikad!”  I tako zamagli u sviet.  Kod kuće mu osta tužna i žalosna žena sa troje dječice. Majka je djecu savijala oko sebe i pazila. Kad su djeca dorasla do škole, dala ih je u školu a poslije na zanat. Izučivši zanat, domognu se dječaci male svotice.  U to vrieme začuju, da im se otac u Posavini potuca od nemila do nedraga. Oni pritegnu opanke, pa u Posavinu. Pa pitajući nadju ga u jednom selu. Kakav je bio, Bože sačuvaj i najvećega dušmanina. Sinovi ga uhvate, pa š njim u potok, liepo ga operu i obuku, pa š njim kući. Kod kuće hoće ćaća da opet po koju čašu rakijce gucne a1i sinovi ne dadu, ako kad i piucne a oni za štap, pa ovud hoću a ovud neću. Pa kaže: Eno ga i danas zdrava i čitava. Rakiju zaboravio, kao da je Bog ni stvorio nije. Možda će ko reći, da nije pravo, što ga sinovi kadgod opijaju sa štapom. Ali kad se razmislimo, jest pravo je. Kad on nije htio njih učiti pameti, neka oni barem nauče njega. Oni su mu rekli : ,,Ne pij, pa se ni zašto ne staraj." On ne pije, ali i oni vrše svoje obećanje.

    Imam još da navedem, kako se mnogo rasipa u piću imanje, ali ću tu sada preći na drugo. Čuvaj se rasipnosti i kloni se nje koliko možeš, jer je rasipnik nezahvalan Bogu, grieši sebi, svojemu bližnjemu, a često si i truje tielo. Rasipnik trpi oskudicu, pada drugima na teret, uvaljuje se u dugove, kojih ne kani ili ne može nikada isplatiti; on grieši i svojoj porodici, koju obara u biedu i nevolju.

POGLAVLJE V

Nješto o piću rakije.

»Što trijezan u sebi krije, to pijan u sebe lije.»

    Šta je piće? Vrlo prosto pitanje. Na njega mogu i mala djeca odgovoriti. Piće je sve što se pije. Pije se voda, mlieko, kava, čaj, šerbe, limunada, turšija, vino, pivo i rakija. Da, to je piće. Ali upitajmo mi našega seljaka, šta je piće, pa će nam reći, vino, pivo i rakija, jer seljak pod pićem razumije samo ono, od čega se može opiti i pamet izgubiti.  Njekom prigodom upita me prijatelj: ,,Ko je pijanac?" Na ovo mu pitanje ne moga odgovoriti. A on reče: ,,Pijanac je onaj čovjek,- što no se kaže, nemože bez pića živjeti." Ko pije, na ovo možemo ovako odgovoriti : ,,Ljudi i životinje." Kad se veli ljudi, to onda ovamo spadaju: siromasi i bogataši, učene i neuke glave, osobe duhovnoga i svjetovnoga stališa, prostaci i dostojanstvenici.

    1. Kada čovjek promisli, da prekomjerno piće ne samo proždire novac, nego ispija i zdravlje i otima čast i poštenje i ruši sreću u obitelji, morao bi se začuditi, kako je moguće, da je ipak toliko ljudi odano toj ružnoj i tako škodljivoj strasti. Nego vidite, ni jedna vam se strast čovjeku ne prikaže odmah u svoj grdobi svojoj; ona se iz početka pokazuje liepa, da lakše zamami čovjeka, da se lakše u njega uvuče. Istom onda, kada ga je posve pridobila, kada joj je čovjek postao poslušan rob, istom onda mu se pokaže, kakova je. Ali onda je već prekasno; čovjek vidi, da je strast ružna, da će ga baciti u grob, da mu uzima mir u srcu i poštenje pred ljudma, ali je već preslab, ne može joj se već oprijeti. Tako vam radi i strast za pićem. Najprije počinja liepo. Dosta si se natrudio i namučio, zašto se ne bi malo i okriepio. Toliko se skrbiš, brige te cieli dan muče, zašto ih ne bi čašicom rastjerao, zašto se ne bi malo razveselio. Kadkad moraš ipak medju ljude, da se š njima kod čaše razgovoriš, posavjetuješ. Tako počinje strast izpočetka, onda zahtieva sve više i više, a tko ju uviek sluša, podlegnuće joj se posve, postaće njezin rob. Izprva je pijo, da se okriepi, da se razveseli; sada pije, samo da se napije, da draži usta, da napuni trbuh. Takav je čovjek rob svojoj strasti; svaka borovica, koja na kući visi, za njega je ruka, koja ga na silu u krčmu vuče.

A što čini ta strast od čovjeka, koje ga je predobila. Vi znate, da je Noje zasadio prvu lozu. Jedna stara priča pripovieda, da ju je zalievao krvlju od janjeta, majmuna, svinje i lava, da bolje rodi. Tim se hoće bez dvojbe naznačiti, što radi premlogo piće od razločni ljudi. Jedni postanu krotki i tihi kano janje, drugi smiešni kano majmuni, treći nečisti kano svinje, četvrti napokon biesni i okrutni kano lavovi.

2. Janje je mirno, podnaša sve strpljivo,  možeš ga strići, možeš mu i kožu oguliti, od njega nećeš čuti glasa. Tako gube i mnogi pijanci imetak svoj pa i sam život sve im to krčmari malo po malo otimaju. Ako je takav pijanac siromah radnik, on neće do smrti doći do ničega. Danas je na primjer zaslužio pet groša, ali što hasni, kada mu je žedja za deset groša. Ako je pako bogataš, i on će jedan put doći na dno. I najdublji zdenac na pokon izgrabi se, ako se iz njega jednako grabi. Što hasni ako takav čovjek šest dana štedi, kad u nedelju sve popije. Dobri prijatelji, kod čaše naime, poznaju njegovu slabost, laskaju mu, fale ga, a on kano da mu je novac s neba pao, plaća za koga hoćeš i koliko hoćeš. A sutradan kad opazi, da mu je džep prazan, proklinje svoju ludu glavu i pamet.

Majmun je vrlo smješna životinja. I mlogi pijanci postanu majmuni, zbijaju nepristojne šale, ljudim budu na smieh i ruglo, prave od sebe ludjake. Nije ni čudo srce je u piće utonulo, a razum zamračen parom rakijskom i vinskom, nesposoban da radi. Zato je veliki grčki mudrac Platon, kada ga zapitaše, od kud mu tolika mudrost odgovorio: ,,Potrošio sam više ulja u svetiljki nego vina u čaši." O Makedonskom kralju Filipu pripoviedaju, da je jedanput u vinu izrekao krivičan sud proti jednoj ženi. Žena ga je liepo osramotila rekavši: ,,Ja se žalim od Filipa pijanoga na Filipa trieznoga." Koliko se ljudi drugi dan stide zbog onoga, što su u piću govorili ili činili.

Veli se, da je Noje zaljevao lozu takodje krvlju od svinje, Svinja se, to znate, valja u svakoj kaljužini, u svakom blatu. Tako pada pijanac, kad ga nemogu držati noge, u kaljužu u blato. To je dakako ružno. Ali pijanac pada u još goru kaljužu, u gore blato, on pada u kaljužu nečistih želja, u blato bluda. To ga čini gadnim pred Bogom i ljudima. Neka to razmisle svi oni, koji se opijaju vinom ili rakijom neka razmisle, mogu li se raspaljeni opojnim pićem, uzdržati na ledu, na kojem je pokliznuo i stari Lot.

Napokon je Noje zalijevao lozu i krvlju od lava. Lav je zvier okrutna i grabljiva. Tako postaju i mnogi ljudi u piću razdražljivi i svadljivi, pripravni da se sa svakim potuku. Čim se čovjek napije odmah počne iz njega izlaziti, što je dugo u njemu bilo sakriveno. On će izdati svaku tajnu, i tim ne sebi samomu nego i mlogim drugim uzeti dobar glas i poštenje. Od tuda nastaju svadje, neprijateljstva, mržnje, dosta puta i umorstva. Kako mlogi pijanci muče žene svoje. Kako mlogi tuku i mrcvare djecu svoju.

Hoćete li, davam navedem koji primjer, kako čovjek u piću može postati okrutan lav. Macedonski kralj Aleksandar Veliki ubio je za objeda, da kako pijan, kopjem svoga najmilijega prijatelja i najvjernijega druga u ratu Klita. Taj isti kralj dao je pijan za savjet bezsramne ženske Taise uništiti mačem i ognjem najljepši grad na cielom istoku. Poviest nam spominje mnoge visoke osobe po zvanju, koje su u raboš pijanaca spadale. Da ih mnoge ne pominjemo, spomenućemo samo Većeslava IV. Ovaj je u kraljevskom ruhu ljubio čašicu ali je i nesretno vladao, jer pod njim buknuše husitski ratovi, koji su preko dvije sto godina kraljevinu Češku harali, i najzad do prosijačkog štapa dognali. A kakova je sreća u obitelji, gdje je otac pijanac. Kako može poštena žena cieniti i ljubiti muža pijanca. Kako ga mogu štovati i ljubiti djeca, kad vide, gdje im majku, koju ipak više ljube nego njega, žalosti, psuje, može biti i tuče. Kako mogu biti djeca dobra, ako im je otac odan pijanstvu i ostalim s pijanstvom skopčanim strastima. Pripovijedao mi je prijatelj, da je jedanput vidio na cesti dječaka nevaljanca, koji nije htio ići u školu, nego je plakao. Kad ga je zapitao, što mu je otac on odgovori: ,,Moj otac. Oh on je nevaljanac!" Što je mogao onaj sin misliti o otcu, koje mu je majka zapovidila: ,,Idi Franjo, pogledaj, sjedili otac u krčmi i pije li?" Za čas se povrati sin i reče: ,,Ne sjedi otac u krčmi, niti ne pije." ,,A gdje je?" ,,Pod stolom leži i spava." Pogledajte opet otca komu čaša ili litra iz ruku ne ispada, kako daje primjer svojoj, djeci, dragi čitatelji nemojte tako.

Lacedomonci su bili pogani, ali pijanstvo im se je gadilo. Da im djeca ne priviknu na pijanstvo, oni bi upotrebili čudnovat način. Što mislite, kakav je to način bio. Oni bi opili svoje robove ili djecu izvana, sa sela, te ih ovako pijane doveli na javno mjesto. Onda bi uzeli svoju djecu, dapače učitelji bi morali iz škole voditi djecu na takovo mjesto, da gledaju opojene, kako se ružno teturaju i valjaju, kako grdo razvlače lice, kako bedasto buncaju, kako se medju sobom svadjaju i tuku, Kad su djeca to vidjela, zamrzila su na pijanstvo.

Kakav je moral u pijanca, jasno nam pokaznje ona priča, koja je sigurno potekla s istoka. U toj se priči kazuje za nekakva šeika, koji je upravo svetački živio, da mu je jedanput neka opaka žena došla, dovela dvoje djece i donijela bocu vina. Kažemu, da il popije bocu vina il š njom učini grijeh (blud), ili da oboje djece zakolje. Starac se nadje u nevolji. Sve troje grijeh, ali jedno mora. Pomisli, kad već moram griešiti, ono ću odabrati najmanji. Popiću bocu vina. što i uradi. Ali kad ga je piće ugrijalo, učini i onaj drugi grih, a kad ga je zaludjelo, ucini i treći.

3. Pijanstvo satire sreću porodice i kida one svete veze, što drže pojedine članove u zajednici, ono zapušća vjeru u mladeži i vodi je sramoti i zločinstvu u naručje, ne more se kazati, koliko ih je izgorelo, u vodi se ugušilo, napolju se smrzlo, sve zbog pića. Sve to narod vidi, pa ipak trči za tim zlom kao ćorav, on nezna da ga više piće ubija i uništuje, nego li kuga i morija. No kad on ne zna, a to zna visoka Vlada, koja je počela po malo mehane i birtije ukidati.

Pa iz tijeh njekoliko rieči može se vidjeti, koliko je piće grdna mana čovjeka, koju svak može poznati, na nju se zgroziti, te se mora i nehotice zapitati, od kud to da se čovjek takoj sramotnoj, opasnoj i gadnoj strasti podaje, Pa se mlogo i premlogo ljudi i žena i mladica toj gadnoj i nepoštenoj strasti podaju i tako se vrlo ponizuju da spadaju na životinjsko ime kad su odveć pijani. Dragi čitatelju, ti si čovjek drži se, da te sviet zove čovjekom, a ne gadnom životinjom!

POGLAVLJE VI

Piće i mamurluk.

“Tko rakije večera taj vode ruča."

Što je mamurluk? — Premda mamurluk nije naša rieč ipak je pijanci dobro razumiju. Mamurluk jc ona muka i glavobolja, koju svaki čovjek iz mlogog pića mora pretrpjeti. Mamurluk je sličan naoblačenu nebu za letnjeg sparenog dana, gdje čovjeka znoj poduzima, a ništa mu se ne mili raditi, sve mu je dosadno. Ono žiganje u glavi slično je munji, a izvanjska lupa, što na sluh djeluje, grmljavini. Mamurluk je posljedica prekomjernog pića, te stoji u svezi kao uzrok i učinak, jer jesi li odviše pio, sigurno ćeš biti mamuran, nijesi li pio odviše sigurno ti je, da ga nećeš imati. Zaludu je što tako ima ljudi, koji se šale, da iza pića nisu bili mamurni.

1. Pogledajmo mamurna čovjeka. Jadan ti je: iza onog veselja pjesme i igre objesio nos, boli ga glava, neprestano pije vodu, a usta suha, trbuh se sklopio, a nemože ništa okusiti, oči mu zakrvavile, mislio bi, da je gorski hajduk; ljut je sam na se, ubio bi svoga ćaću, ne mili mu se ništa raditi, osobito ako je to umni posao, dan mu se čini godinom, neprestano mu se zijeva od dosade, ruke drhću, noge izgube snagu pa sve trnu i trnci kroz njili prolaze, nemožc da stoji, nemože da sjedi, ne da mu se šetati, kuća mu je aps, a radionica dosadna, kao što mu je pri piću bila hitra pamet, tako mu sad misli teško dolaze, računa sam u sebi, koliko je popijo i šta je pijo, najedanput mu nješto zašumi u ušima, pa misli, sto je činio, opit se sjeća osoba, koje su š njim bile i koje su ga vidjele, pa se stidi i u zemlju bi propao, misli, kako će se te nevolje kurtalisati, pa traži kiseli kupus, raso, kiselo mlieko, krastavac, papriku, sirće, turšiju, sodu, pa opet rakiju ili vino, da se te glavobolje oslobodi, ili opet novu dobije. Nesretni Nasradin hodža pravo je rekao njekom sultanu, da ne pije, već da mamurluk razbija. Ako se jedanput naklepaš a poslije moraš, hoćeš-nećeš ako nijesi toliko moralno jak, da se dva-tri dana uzdržiš, pa da mamurluk ne razbiješ opojnim pićem, nego vodom ili čim drugim, jer činiš li to opojnim pićem, to si sutra dan na istoj muci.

2. A molim vas, kad ne bi bilo svega toga, zar bi bilo vriedno, danas se za skup novac napiti a sutra trpjeti glavobolju. Putovao je jedanput iz Pariza djak kući na praznike. Na putu je ostao preko noći kod jednoga svog prijatelja. Na večer je bila njemu na čast pripravljena obilna večera. Djak je bio dobre volje, pijo u zdravlje domaćinu i domaćici, kćerima i sinovima,  kad je već imao dosta u glavi, onda je opet pijo i u zdravlje slugu i sluškinja. Napokon i on oteža i odnesoše ga kano kladu u postelju. Kad se je probudio, nije znao, kamo li s glavom od stida. Obuče se brzo i baci na konja, da se ne vidjen ukrade. Siromaha je boljela glava da je nije mogao maknuti. Kad je došao do potoka, htio je napojiti konja. Konj je pijo ali dakako umjereno. Kad nije više hotio, nutkao ga je djak. Ali konj nije nikako htio. Moj ridjane, reče kroz smieh djak, ti si mnogo pametniji  kraj svega moga znanja i svih mojih škola. Da sam ja juče radio, kako ti danas, ne bi me sada tako strašno glava boljela.

Mnogi su ljudi taj nesretni mamurluk patili, pa se ipak ne okaniše, nego malo po malo svoju očevinu uvukoše u suho, pa spadoše na prosjački štap, na teret sebi, svojoj rodbini, svemu narodu i općini. Poznajemo mnoge nesretnike i u naših sela, koji su sav svoj imetak propili, pa se sada sa svojom porodicom pate sa siromaštvom već gore biti nemože.

POGLAVLJE VII.

Kako postaje pijanica propalica.

»Ako hoćeš mnogo piti, imetak ćeš izgubiti.»

Imao bi puno i puno primjera navesti, kako je mnogi i mnogi pijanac postao propalica i izgubio i propijo sav svoj imetak. Ali neću mnoge navoditi, jer i ti dragi štioče sam ih mnoge poznaješ. Nego ću samo jednoga u kratko opisati, koji je bio najimućniji u svom selu, pak je rasipno i oholo živuć propijo imetak svoj, koji je bio, što se kaže medju dva brata vriedan 10 hiljada forinti, te pod stare dane kruha prosio. Svemu  je tomu zlu početak rakija, a svršetak opet rakija.

1. Njekoliko godina vidjao se skoro svaki dan bilo liepo ili ružno, na cesti blizu Zvečaja njeki kašljucajući starac, odrpan i bos s prostom torbicom na ramenih, a sa škrljakom u ruci, proseći milostiiiju. Sjedeći jednom liepoga jesenskog dana pokraj križa, motraše pomenuti prosjak tužnim srcem, gdje ptice spremaju se na put, na ziminu, pa duboko uzdahnuv, reče: ,,Bože dragi, kako se te ptičice liepo pripravljaju na daleki put u svoj zimski stan! A gdje ću ja tužan zimovati, gdje ću još danas noćište naći?" Baciv pogled na groblje, koje je prema njemu ne daleko ležalo, kane mu suza s očiju. Baš taj dan provezlo se cestom mnogo ljudi svaka, stališa pokraj njega; a on bi svaki put pružio svoj škrljak, proseći milostinju. Nu malo se koji osvrne na njega, a mnogi ga prezirno pogledahu, da ga ljuto zaboljelo u srcu. Dan se počeo nagibati, a tužni prosjak stao misliti, kuda će na konak. U to na jednom dodju do njega dva seljaka, odkriju se pred križem i poklone, te mu nazovu : ,,Hvaljen Isus!" On im odvrati : ,,Na vieke budi hvaljen!" Te skinuv šešir, pruži ga za darak.

Putnici nadarivši starca, zapitaju ga: ,,Starče! Je li ono selo Lakovac, što se ondje vidi'?" »Jest, ono je Lakovac, dragi moji ljudi", odgovori starac. Na to stanu putnici i počnu gledati po okolici. ,,Liep predjel, prijazna okolica. Selo baš liepo zgodno lieži, kuće se vide prilične i prostrane, ali malo dobro gospodarski zgrada. Tamo s desna vijuga se potočić, onuda mogu bujni travnici biti, više sela eno tamo i mlina, čuje mu se žrvanj, to je vrlo prilično po selo radi mliva. Polja se pružaju prema jugu, mogla bi dobra biti, jer su ociedna. Eno tamo i liepa, luga još u svome zelenilu. Šteta, što nema u selu  crkve, već je na strani, mogla bi djeca lakše ići u crkvu i u školu, nu tome se dade pomoći." Tako govoraše stariji putnik mladjemu s njekim zadovoljstvom.!   Stariji putnik zapita: ,,Ne bi li nam vi, starče, znali kazati, koja je kuća tamo u selu njekoga Nehajića? «Valjda mislite Gizdićev zaselak», odgovori prosjak.

,,Mislimo, da se tako zove." ,,To ću vam ja znati najbolje kazati", nastavi prosjak suznim očima, teško uzdahnuv, ,,ta tko bi to od mene bolje i znao. Nehatić mi daje kašto ondje noćiti. Siromah radi, kao što sam ja njekad radio, pa će tako i dokončati, kako sam i ja dokončao. Gledajte me samo, ja sam vam onaj Lapić, koga barunom prozvaše, a onaj Gizdićev zaselak bio je moj, ja sam živio za mladih mojih godina gizdavo i raskošno." ,,Zar ste vi zbilja onaj Lapić'?" ,,Jest ja i nitko drugi. I ako nehitite u selu a želite o meni što čuti, sjednite, ukratko ću vam kazati, kako se sve to zbilo. Kukati i jadikovati i onako mi ništa više ne koristi." ,,Tužni starče, jamačno vas boli srce, kadgod pogledate na onu kuću, koja je jednom vaša bila?" ,,Tako je prijatelji. Kolo od sreće vrti se neprestano, da, da, moji dragi. Gizdićevo bio je jednom moj zaselak, a onaj Gizdić barun bio sam ja. Štale i štaglji nisu tada toli prljavi bili ko sada, ali ni kuća nije bila rdjava. Tko nepotrebno traži nestaje mu potrebno, sada to uvidjam, ali barun Gizdić nije htio da to prije uvidi." ,,Ne bi ste li nam dakle htjeli pripoviedati, kako ste na prosjački štap spali?" upita mladji. ,,Zašto ne bi" reče prosjak; ,,može biti bi se mogli čemu naučiti, vi ste još mlad, pa da budete u svom životn pametniji od mene."

,,Moj otac i stric, koji je bio oženjen a nije imao djece, bili su najveći i najbogatiji u selu. U kući je bilo svega, upravo u obilju. Rogatoga mala imali smo kakvi 20 komada, medju tim četiri liepa vola i čila dva konja, mogli bismo toga i više hraniti, jer su nam bile livade prvoga reda, trokosne, a trava kao svila, a oranice, da ih bila dragota gledati. Jednom riečju bilo je sveg u izobilju, kao u kakvog malog spahije. Koju godinn zatim išlo sve dobro, dok mi je stari otac i majka živili, ali se naskoro jedno za drugim presele u drugi sviet. Umre mi i sestra, te tako ostadoh sam samcit. Sav mi posjed zapane, posjed liep, te sam ostao najedanput svojim gospodarom i to najimućnijim u selu i sve, što sam nasliedio, bilo je n najboljem redu. Hambari bili puni žita, pivnica puna vina, a komore svakake hrane i smoka, liepe staje pune svakim malom, sanduci natrpani bielim platnom, bilo i gotovih novaca, sve sam ja to baštinio i ne bih se bio mienjao ni sa jednim gospodarom u selu. A moja žena bila je vrstna gospodarica, kako ni jedna u svoj okolici. Bog joj bio duši milostiv, ona eno ondje leži lievo u groblju; da mi je poživjela, ne bi se ja sada potucao od nemila do nedraga i prosjačkim štapom obijao tudje pragove. Tako je, kad čovjek ostari, tek tada mu se otvore oči. Koliko me je puta ona opominjala, ali sve uzalud. Mislio sam da nikad nemogu potrošiti imetak. Lako sam došao do imetka, te ga nisam znao cieniti, Ja, luda glava, počeo po gospodski živjeti, počeo se graditi barunom. Nitko nije bio par (jednak) barunu Lapiću, pa ni grof. Bio sam svugdje prvi, ohol, hraneći se pečenjem i kolačem, dobrom kavom, vinom i rakijom. Puška i konji su bili moji drugovi. Kad se okriepim pićem, cielo me selo puno bilo vikom; kako živi gospodarski barun Lapić! Kašto bih gostio i u krčmi, prijatelja se sakupilo oko mene bez broja, tu se jelo i pilo, koliko tko hoće sve za moj novac, a ja većinom došao kući praznih džepova i natrušen. Koliko imadoh sad prijatelja, sirota se žena dotle doma od žalosti izjedala, na pokon ju tuga i briga svalila u bolest a naskoro i u hladni grob. Ali sve što tko djela, pred njega pada. Tako se i meni ze kratko vrieme dogodi. Da se uskori propast, povjela mi se djeca sa mnom. Dvoje ih je bilo. Sin navrši petnajestu godinu a ćerka bila za udaju, kad mi žena umre. Nemajući djeca svog andjela čuvara, drage majke, polako se povela za mnom. Istinita je rieč, da iver ne pada daleko od drveta. Što su djeca vidila da ja radim, mislila mi ugoditi, budu li me nasljedovati. Kćerka nije htjela, da bude zadnja u selu te se htjela gizdavo nositi, pa tu već nije bila dobra domaća tkanina, već se kupovalo od kućevara što je finije platno. Trebalo joj i svilenih rubaca, finih cipela, jer sramota bi bila za bogatu kćerku, da nosi čižme a kamo li opanke. Meni ludu raslipljenu otcu mililo se tako nacifrano moje djevojče.  Drago mi je bilo, kad je vidim liepo odjevenu, pa sam se time ponosio, te joj pustio na volju, da radi što hoće, nit sam pitao, odkud smaže novaca, da sve to kupuje. Ja sliepac kod zdravih očiju u piću ne vidje, kako malo po malo svega nesteje u kući. Tako se dnevice više trošilo a manje radilo. Sin moj, dobro posleno i milokrvno diete za žive matere, ode takodjer po zlu nakon smrti materine. I on posta dnevice rastrošeniji. Nehtijući zaostati za drugim u selu, povadjao se za nakitom, zabavom i igrom. Sramota  bi bila zanj da radi, da štedi, da se ne nosi liepo, ta on je sin bogatara baruna Lapića. S toga se vozio sad na dva sad na jednom konju upreženim u kolica sa liepim, udobnim sjedalom od kože.

Vozilo se svake nedjelje i svietca u crkvu. Poslje službe Božje ostalo se u krčmi, kadšto do pola noći. Kćerka mi je bila na plesu prva plesačica, a sin mi je u svakom kolovodja i prvi pjevač. Ljudi se čudjahu bogatstvu, susjedi klimahu glavom, te šaptahu : ,,Ovako neće dugo barunati Gizdić." Tako se živilo, a doma nestajalo žita iz hambara, staje se sve više praznile, dok napokon ostaše samo dvije kravice i dva vola. Družina, ni kim nenagledana, radila što je htjela, više trošila nego li privriedila. Imao sam do duše samo slugu i sluškinju, ali gdje pomažu makar dvojica, gotovo trošili i razmicali, tu je u kući blizu raspad, pa tako je i bilo. Dužnici dolazili jedan za drugim po svoje. Sad dodje kućevar, da mu platim 50 forinti, što se je kćerka zadužila za opravilo. To namirim, a eto ti mesara po 20 forinti. Ne dugo za tim dovuče se i židov, trgovac iz bližnjega sela. Liepo me pozdravi i reče: ,,Dragi kume Lapiću! Ja bih imao s vami mali obračun, ako imate vriemena. Malo je, samo neznatna svotica od 200 forinti." ,,Dobro, dobro trgovče, za tili 200 forinti je lako, daću vam u jesen 10 vjedara vina pa dotle pričekajte", rekoh mu. ,,E dobro, dragi Lapiću, ja ću pričekati." Dodje jesen. Ono malo vina, što sam dobio, odveze sin drugome dužniku, a dug ostane.  U to sam ja liepo, mudro snovao, kako ću se riešiti najedanput duga i dobiti liepu ženu. Zagledao sam se u liepu udovicu, mlada, tučna žena najboljih godina, lica liepa, rumena, sjajnih, vatrenih očiju, vrlo mi se dopala, mislio sam ova je stvorena za mene. S toga joj se sve više približivah, obhadjajući oko nje, kao mačak oko vruće kaše. Ona mi se prijaznom pokazivala, žmirkajući svojim liepim očima. Plivajući s te sreće u veselju, trošio sam još i više, zanemarivao posve djecu i gospodarstvo, te u svom ludilu samo na nju mislio, brinuo se, da ne dozna za moje dugove. Da zbrojim dugove i da mislim, kako ću ih isplatiti, nije mi ni na kraj pameti bilo.

Tako vam ja u svom ludilu pripravljah ražanj, a zec je bio u šumi. Moja nesudjena udovica zavoljela je drugoga, pak doznav za moje dugove i poremećeno kućno stanje ostavi me prosto na cjedilu onaj dan, kad joj htjedoh u prosce doći. Dugo se ne mogah od tolika udarca raztriezniti. Da se čaša nezgoda do svršetka napuni, eto ti inoga trgovca da traži dug, videći kako sam na niske grane spao, tuži me sudu radi duga od 2000 forinti. Nikakvo protivno dokazivanje na sudu nije mi moglo pomoći, tu je bilo crno na bielo. Sud me osudi, da imam sav taj dug isplatiti do stanovitoga roka, inače da će mi sve prodati. To se u tili čas pročuje po selu i kao što se gavrani, kad zanjuše strvinu kupe oko nje, tako ti se počeše kupiti sa svojim tražbinama poznati i nepoznati vjerovnici oko mene. A štale puste, hambari i pivnica prazna, najbolja livada još prije prodana i za koji mjesec bude sve na bubanj prodano, meni ne ostane ni podrta krajcara, sve razgrabiše vjerovnici, te i njeki njih ostaše svojim tražbinama nenamireni. Ja budem bačen mal ne gol i bos na smjetište, ja barun Joso Lapić!" Kod ovih rieči obliše ga suze i duboko uzdahnuv doda : ,,Tako vam se evo sad njekoliko godina pod stare moje dane prebijam od nemila do nedraga i obijam tudje pragove ne znajući nikada, gdje će mi umorne kosti moje počivati noću !"

,,Ne tugujte stari, može biti nećete više stradati. Uzdajte se u Boga. Recite mi, što se dogodi s vašom djecom?" reče stariji putnik. — Lapić: Kći mi se udala za njekoga težaka, koji je pri gospodi nadničario. Poslje, kako se ovuda pogovaralo, otišao je on tamo preko mora na radnju. Da li je još živa ona i on i kako im je, ne znam. Sin mi pokupio sve što je uzeti' mogao, ne mogući podnašati sramote, koja nas je snašla, ni gledati, kako nam se susjedi rugaju, otišao je njekuda u sviet. Ne znam ni traga ni glasa o njemu. Može biti, da je njegdje u Bosni. I tako sam vam pod starost sam samcit!" Putnik: ,,To je bogme dosta žalosno, da su vas tako djeca ostavila, pa ako su živa, da vam se ne glase. Vi ste po tom baš nesretan otac." — Lapić: “Ja sam doista nesretan, ali sam to i zaslužio, jer i ja sam djecu zanemario a sad ona mene. To nek mi je nagrada, strpljivo ju podnašam, dok bude Božja volja .... Aj! da to sve vidi moja žena u grobu ..."

Opet mu poteče potok suza iz očiju. — Putnik: ,,Deder te mi još kazujte, gdje i kako ste poslje živjeli?,, — Lapić: ,,Od teške boli i stida nisam mogao ostati. u selu. Odvrgli me u nesreći svi i  najbolji prijatelji, koje sam jednom često gostio. Teturajući više nego li idući ulicom, morao sam jošte čuti djecu, koja su za mnom vikala : ,,Nu barune Gizdiću, gdje će te danas objedovati, gdje vam je puška i vaši vranci? " Nemogući toga podnositi, odem na groblje, svalim se na grob svoje žene gorko plačući i cvileći. Ondje i usnem. Poslje po noći njekako se probudim, pridignem se slab i gladan  nejedoh već dva dana ni mrvice, proplačem još jednom, oprostim se sa grobom i selom, te odem u Gasil selo, gdje se baš radilo na novoj cesti. Tu sam radio od jutra do večera, slabo se hraneći. Kad je cesta bila gotova, išao sam po težačkom poslu. Tako se ranih tu i tamo radnjom preko dvije godine, ali star čovjek brzo odnemogne, shrva me groznica, oslabe mi ude i eto me prosjaka podrpana, slaba i nemoćna. Ovako se prebijah koje kuda prosjačeći, a tad se vratih ovamo, misleći, da će me Lakovčani medju sobom uzdržavati." Tako završi prosjak svoje stanje i življenje.

Dragi. štioče! Vidiš šta pijanstvo može izraditi od tolikog imetka i dotjerati do prosjačkog štapa! A kamo li neće pijanac postati propalica, koji mali imetak posjedjuje. Ako će samo malo piti a neće raditi, on je gotov propalica.

POGLAVLJE VIII

Kako da se prodjemo prekomjerna pića.

"Doista odustati se može kad se tijelo i duša slože"

Danas se na sva usta govori u ovom i onom kraju medju vama, medju poljodjelcima i obrtnicima, da se je sve okrenulo na zlo, da su zla vremena, da se teško živi, da nema mira ni sloge ni medju rodjenom braćom, ni medju prijatelji, ni komšijama, da je opačina mah preotela, nepoštenje svuda zavladalo. Pravo govorite, na žalost tako i jeste. I to se potvrdjuje, da ovaki život nije ljudski život, a još manje kršćanski i da će s ovoga zla biti dnevice sve gore, biće naša nesreća, naša propast. Što treba da činimo, da bude bolje, da nestane toga zla.

Zapamtite, rodjena braćo, ovo: ,,Bez Boga ništa!" To treba da svaki od vas vazda ima na umu. Bez Boga nam nema života ni daha životnoga, bez Boga nam nema zdravlja, nema razbora ni pameti, bez Boga naš trud i rad ostaje pust i bez uspjeha i napretka, bez njega neima topline sunčane, ni mjesečne vedrine, bez njega nema ploda ni roda, riečju, bez njegove pomoći nema sreće. Kad bez Boga nema nama ništa, što nam dakle valja činiti? Valja nam Boga dragoga priznavati, valja nam ga djetinski štovati i ljubiti, valja njegove zapoviedi vršiti, jednom riečiju valja vjeru imati. Tko pravo vjeruje u Boga, taj se boji prekomjerno napiti i u piću izgovarati bogomrske psovske, kletve i drugo zlo činiti.

Dok ne bude svaka seljačka kuća imala vjere u Boga i dok ne bude štovala Boga, kako to treba i kako nas kršćanski nauk uči, dotle neće biti bolje, nego će ići na gore.

1. Ako oćemo da se prodjemo prekomjerna pića i grieha treba da se vazda bojimo i mislimo da Bog sve vidi i sve znade, ako bi se poboljšali i od toga odustali nebi bilo toliko zločina n našem narodu, nebi se dnevice čulo za strašna nagla umiranja, i za razbojstva. ubistva, kradje i otimačine sve to radi piće. Nema dakle druge, već bojmo se Boga, ako oćemo da budemo bolji.

Evo vam primjer kako se može proći pića: Neka žena imala je muža, koji je bio sve samo ne muž. Sve krčme i rakijašnice obišao je po selu najmanje dva put na dan. Kad je kući došao, letili su stolci i lonci iz jednoga u drugi kut. Djeca su bježala od kuće, čim su zagledala da otac ide. Sirota žena dobila je više modrica na ledja nego je imala vlasi na glavi. No ona ipak nije bila, kako to običavaju da su druge žene. Ona nije odgovarala na jednu muževu druge tri, nego je trpjela, i Bogu se molila i radila. Oblile su ju doduše koji put suze. Jednoga dana sjedio je njezin muž na pragu, i podbočen nješta se je zamislio. Ovdje ondje bacio je pogled na svoju ženu. Nešto je htio kazati, no kao da se nije ufao: ,,čuj ženo, napakon reče, ja sam živi vrag na prama tebi ovako nesmije dalje ići, ili ću se ja objesiti, ili ću svoj život promieniti". No on je učinio ovo drugo. On se je skroz promijenio. Od toga časa nije okusio ni rakije niti vina. Kad je išao kraj krčme, ni pogledati je nije htio. U večcr je bio vazda kod kuće, i sa svojom je ženom i djecom živio u miru i ljubavi. I u strahu Božjem. Pak u istinu. On se je skroz promjenio,. ili bolje da reknem, promijenila ga je njegova žena svojom velikom ljubavlju i trpljivošću.

2. Njeki čovjek ležao je na smrtnoj postelji. Bilo mu je kakovih četrdeset godina. U mladim svojim godinama živio je raspušteno, i krevet mu je bio tvrda i gola slama, a pokrivalo  nekakva stara poderana plahta. Budući da mu je plahta bila pretanka, metnuli su na njega još nakoliko poderanih lača i krpa, da mu se tijelo malo stopi, jer je vani silno duvao hladan vjetar, kano da hoće bolesniku dušu iz tiijela ispunuti. Naokolo u sobi sjedila su djeca i žena. U velikoj tuzi i žalosti čuo se je ovdje ondje samo žalostan i dubok uzdisaj. Najstariji sin, premda znade, da mu otac umire, neće da ide kući radje se karta u krčmi i pije. Umirućemu je sada nekako čudnovato pri duši. Nekada je govorio pred svojim drugovima, da nema ni neba ni pakla, a sada ćuti u svojoj duši, što nemože nikako da ugasi i umiri. Sjeti se sada, nebi li bilo dobro, da se izpovjedi i s Bogom pomiri. No u duši mu netko govori ne luduj, prekasno je, već ti ne pomaže  zar neznaš, da si se zakleo u onoj krčmi sa svojim drugovima, da se nećeš izpoviditi ni na samrtnoj postelji. On se počne Bogu moliti, i sada mu se pričini, kao da se je zemlja otvorila i kao da pod sobom gleda duboko jezero puno goruće vatre sa čovječjim glavama, iz kojih vatra na usta, uši i na oči riga okolo svake, kano da se savija zmija, koja siči i baca vatru na sve strane. Nekoje od oni glava bile su mu poznate. U tom užasnom strahu opazi kraj sebe nekakvog crnog čovjeka, koji se je djavolski smijao i koji ga je na jednom tako nemilo gurnuo pod rebro, da je umirući užasno zavikao. To je bio dakako kao san, i to užasan san na samu čistu sriedu. Ali na svu sreću njegovu ovaj ga san silno prestraši i uzdrma. U srcu i u duši bilo mu je teško poslje ovoga sna. Odluči svoj život promijeniti, te reče u sebi: Hvala Bogu da je jošte vremena, ovo prokleto pijančevanje uništilo bi mene, ženu i djecu moju. Od sada više ne pijem nikakva pića, nego ću biti uredan i vjeran pa kao kršćanin i pošten čovjek marljivo ću raditi i Bogu se moliti.

O kako bi dobro bilo, kad bi svaki onaj, koji ide opakim putem sanjao ovakov san, da se za rana jošte obrati i popravi! Nebi škodilo. U ostalom ovakav san može svatko sanjati i po bielom danu otvorenim očima, samo ako hoće. Neka samo promisli, šta će biti od njegove djece i njega samoga danas sutra, ako bude nastojao dosta piti i neuredno i pokvareno živiti  i san je gotov. A nebi baš škodilo, dragi čitatelju, da i ti malo sanjaš ovakav san, i da sam sebe ovdje ondje upitaš, kako je i s tobom, kako ćeš ti na koncu svršiti. Da li si promislio. Nemoj sam sebe varati. Možda je i u tebe što, što ti i dušu i tijelo truje, a ti ni ne opažaš. Pazi dobro. Ako želiš biti sretan i na ovom i na onom svijetu, ako želiš da ti djeca budu sretna i poštena, i ako želiš, da ti ljudi, koji budu prolazili danas sutra mimo tvog groba, kažu: Ovo je bio pošten čovjek

3. Tko ima oči, ne može tajiti, da nije piće rakije dosta zavladalo i rašireno u našem narodu i da je mnogo krivo našemu siromaštvu, tko ima za narod svoj srce, mora želiti, da se to zlo iz njega izkorieni. Zato mislim, da će štiocem po volji biti, ako im pripovjedim, kako se je irski narod podigao iz pijanstva, u koje bješe duboko ugreznuo. Čega nebi učinili svi zakoni, to je Irskoj učinio jedan jedini domoljubni svećenik, koji je gorio pravom ljubavlju k Bogu i narodu svomu.

Još prije četrdeset godina bijahu Irci po svem svietu razglašeni kano veliki pijanci. Pijanstvo bijaše svim stališem obćenit grieh. Irci su narod gostoljuban, da mu nema u tom jednaka. Plemići irski i bogataši držali su za svoju dužnost, kad bi gosta dobili, posve ga opiti. I tko je bio češće pijan taj se je više ponosio u društvu.

Ali nisu samo plemići i bogataši bili odani pijanstvu, i prosti puk bijaše mu odan. Dapače prosti puk još je više pijančio. I u piću  tako su bili osiromašili da nisu imali druge hrane osim krumipir, kruh imali su rietko, a mesa vidjeli su na svojem stolu redovito jedanput na godinu, na Božić. Nebi čovjek vjerovao kako je strašno zavladalo u Irskoj pijanstvo. Po gradovih i po seli bila je skoro svaka druga kuća krčma. Na sajmovih, proštenjih, pogrebih bilo je obično sve pijano. Ne biti pijan na dan svetog Patricija, Irskog apoštola, bila bi prava sramota. I narod je toliko otupio, te je mislio, da tim bolje slavi svoga svetca, čim je pijaniji, isto tako i naš narod sada misli i govori ako nema rakije, nema ni slave. Promisli što su te rieči. Ovaj Irski narod tako je bio duboko ogreznuo u piću. Činilo se je da je osudjen, da tielom i duhom propane. I bilo bi tako, da mu se nije smilovao dobri Bog. On mu je poslao jednoga svoga službenika, koji ga je prijateljskom rukom pridigao. A Irci su te milosti bili vriedni:. Jer kako su duboko pali ipak su uviek sačuvali čistu vjeru otaca svojih. Volili su od gladi umrieti, nego odreći se vjere. Dapače premda veliki siromasi, a ono malo, što su imali, otkidali su si od usta i izdržavali svoje svećenike, živeći samo od njihove milostinje, gradili su crkve i osnivali dobrotvorne zavode. Uz vjere sačuvali su i pravu kršćansku ljubav k bližnjemu. Irac bi držao za grehotu pustiti stranca nepogošćena, siromaha ne nadarena. Takova naroda nije mogao zapustiti Bog. On je dao sinu njihove zemlje, Mathevu, nježno i ćutljivo srce, koje ga je već u mladosti ljuto boljelo, kad je gledao, kako mu zemljaci u ponedeljak pijani ulicom teturaju, kako u pijanstvu svakojake grdobe počinjaju. Pa je odlučio sve upotrebiti, da to zlo iz naroda svoga skorim iščupa.Kasnije stupi Mathev u franciskanski red gdje mu se je u srcu uz ljubav k Bogu još više razgorila ljubav k bližnjemu. Pa kada je mislio, da će s Božjom pomoću biti dosta jak, pa stupi prvi pred zemljake svoje, zaklinjući ih u ime Božje, neka se ostave grieha, koji ih na tielu i na duši uništuje, i neka u njegove ruke polože Bogu zavijet da će se od sada čuvati opojnoga pića. Živa vatra njegovih rieči zapalila je u čas mložinu slušatelja i oni pohrliše k otcu Mathevu, da učine po njegovoj želji. I tako je taj vjerni sluga Božji i pravi rodoljubac još iste godine utemeljio prvo društvo za umjerenost, To je društvo u kratko vrieme tako silno napredovalo, da je za dvie godine brojilo preko milijun članova. Da ne zaborave tako lahko na svoj zavjet, dao bi otac Mathev svakomu članu na opomenu medalju, na jednoj strani medalje bile su napisane rieči, kojima se je član Bogu zavjetovao, a na drugoj bila je slika, gdje muž i žena stoje s djecom okolo žertvenika, na kojem je uzdignut križ  s napisom, u tom ćeš znaku pobiediti.

Sjeme, koje je bacio otac Mathev, nosilo je obilan plod. Jer je Mathev stupio pred dobri narod svoj ne kano čovjek nego kano namjestnik Božji, ter ih je ne u svoje nego u Božje ime zaklinjao, neka se ostave zloga običaja. Što je on tako liepo započeo, to su nastavili drugi domoljubni i pobožni muževi. I tako je sada Irska puna društava za umejerenost, i ne samo Irska, nego i obližnja Engleska i Škotska. Danas postoje u tih zemaljah dvie vrsti toga društva, neki se naime zavjetuju, da će se posve i za uviek čuvati svakoga opojnoga pića, a drugi da ga neće nikada neumjereno uživati. Prve vrsti društva ima mlogo više nego druge.

Ali, rećiće mi, može bit, koji štilac, to je odviše zahtjevati od čovjeka prosta, da se posve odrekne pića. Zašto nebi pio, da se nedjeljom poslie šestodnevnoga mučnoga rada kod čaše malo zabavi. Ta druge zabave prosti čovjek i onako ne ima. Taj je prigovor posve netemeljit. Vodje društva za umjerenost znaju dobro, da svakomu čovjeku treba odmora i zabave. Za to su za članove odredjuju stalni sastanci, gdje se liepi i poučni govori drže, gdje se pjeva, igra, zabavlja, a ako je komu presušilo grlo, nadja se mjesto rakije dobar čaj, koji razveseljuje srce a ne uzima pameti. Od takova sastanka vraćaju se članovi veseli i zadovoljni kući. Ne boje se, da neće pogoditi kuću, ili da će gdje na putu ležeć ostati. A kad dodju kući, ne dočeka ih plačna žena s gladnom djecom; djeca mirna a žena vesela pozdravlja muža. To su zabave za čovjeka.

A tko se najviše brine n Irskoj za takova društva. Oni, kojima je najveća dužnost bditi nad duševnošću svoga puka - sveštenici. Ne samo župnici nego i biskupi drže za dužnost podupirati riečju i djelom društva za umjerenost. Kada je g. 1873. 24. Ožujka jedno takovo društvo imalo u Londonu veliku skupštinu, sam nadbiskup Vestminsterski nije smatrao ispod svoje časti doći na skupštinu, blagosloviti im rad. Tako rade pravi pastiri, oni su  svagdje, gdje se radi o dobru njihova stada, kad je koji naumio u svojoj župi uvesti društvo za umjerenost, onda bi najprije više nedjelja puku razlagao zle posljedice od pijanstva. Kad je mislio, da je sviet posve osvjedočen o zlih plodovih pijanstva, stnpio bi koga blagdana pred žertvenik, položio najprije sam zavjet a zatim druge pozvao, da učine isto. Zavjet je ovako glasio. S Božjom pomoću obećajem čuvati se rakije za uviek, drugo pako piće, umjereno uživati. Obećajem i druge na to nagovarati, a kršitelje toga zavjeta poslje bratske opomene prijaviti, da se iz društva izbace. Na svršetku držala bi se uviek svečana služba Božja, poslie koje je narod pred izloženim svetim oltarskim otajstvom pjevao: Tebe Boga hvalimo.

A da se može u tom uspjeti, eto nam primjera u Foči, gdje se već od njekoliko godina udružio veliki broj, ponajviše mladih ljudi i zavjerili, da neće piti nikakva opojna pića, osim ako bi u kakvoj bolesti ljekar naredio. Mislilo se, da se to društvo neće moći održati, pa su se mnogi smijali i rugali, ali društvo sve više i više napreduje. I sad se nitko niti smije niti ruga, nego svak priznaje i uvažava, samo birtaši psuju, a članovi družine im se smiju i sve više ih se upisuje, ne samo iz Foče, nego i iz drugih mjesta. Želimo, da svoje društvo rašire na daleko i široko, te da budu ugled mnogima!

POGLAVLJE IX.

Primi k srcu!

Sad bih ja bio gotov s ovom knjižicom, a i tebi je možda već drago da si gotov, jer ti je možebiti toga čitanja već i dosta. No, prije nego se rastanemo, mili prijatelju, daj da te samo nješto zapitam: Kaži mi molim te, po duši, da li si imao kakvu korist od ovoga čitanja, i da li ćes se držati ovoga što si čitao? Vidiš mnogi i mnogi na ovom svietu čitaju, i mlogo toga čitaju, i kad koju knjigu pročitaju, zatvore ju i bace ju za peć, i ostanu onakvi, kakvi su prije bili. Ništa se nisu poboljšali ni popravili. Da nebi bio i ti brate jedan od ovih; pa da ti bude ova knjižica od veće koristi, ja ću se s tobom još malo porazgovoriti i na neke stvari te sjetiti, a onda ćemo se u ime Božje rastati.

1. No mili moji mladići, prije nego se rastanemo, ja bi se želio i s vama porazgovoriti. Vi ste sada živi i okretni na tielu, vaše oči su bistre i poletne, u njima nema ništa tamno ni mutno. A kako je s dušom vašom, da li je i u njoj sve čisto i uredno? Ništa na svijetu nije tako krasno i ugodno, kao cvatuće stablo u proljeću i bujna livada. Proljeće ti se čini kao kakavo božićno drvce, a cviet na stablu kao žarki plamen koji se dižu k nebu i svoj miris šalje veselo svomu Stvoritelju. Vidite li mili mladići i vaša je mladost na neki način kao cvatuće stablo i bujna livada u proljeće. Ako onaj cviet na stablu propane, ako ga mraz u proljeću ofuri, hoće li stablo donieti u jesen plod? O za stalno neće donieti nikakva ploda. Vidite li mili moji mladići, sadašnji su dani najznamenitiji za vas, o vaših mladenačkih danih visi vaša sreća vremenita i vječna. Kakvo je vaše ponašanje sada, takvo će biti i kasnije. Ako je vaše srce plemenito i bogobojazno sada, biće plemenito i kasnije. Ako ste vi sramotni,- bezobrazni i pijanice biti ćete u starosti još gori. Ako vi sada u mladosti idete na svetu ispovied i k svetoj misi, za stalno će te ići i pod svoje stare dane. Ako vi sada ljubite svoga raspetoga Spasitelja, ljubićete ga i u životu i na smrtnom času. Jaram koji ti sada u mladosti strpljivo nosiš bit će ti pod stare dane mnogo, mnogo laglji. S toga pazi na se u mladosti, mili moj mladiću. Nemoj svojih najljepših mladenačkih dana provesti u grijehu i u mekoputnosti.

2. Stvoriviši Bog ovaj sviet odredi i zapoviedi prvomu čovjeku da ga priznajuć svojim stvoriteljem sedmi dan slavi i časti, a šest dana da radi pošteno i