Vjera i Domovina - to je naša Svetinja

 

 

  fra Marinko Živković

                                                                  

Fra Marinko Živković rođen je 4. rujna 1973. godine u Kostrču, od oca Marka Živkovića i majke Lucije rođene Ivkić iz Vidovica. Osnovnu školu pohađao je u Kostrču i u Tolisi, srednju školu u Orašju. Stekao je zvanje «tekstilni tehničar».

Filozofiju je završio na Teologiji u Đakovu 1992g. Nakon toga, dopuštenjem biskupa mons. Ćirila Kosa, stupio je u red Misionara Ljubavi od Majke Tereze u Rimu.

Prve zavjete položio je 1996. g., a vječne 2000. g. Prvu godinu teologije završio je u Indiji. Zbog bolesti premješten je u Rim gdje završava teologiju i još dvije godine specijalizacije iz duhovnosti s «Master Degree» na «Angelicumu».

Proveo je 3 godine u Albaniji u misijama, 1 godinu u Indiji, a 7 godina u Italiji gdje i sada živi i radi. Za svećenika je zaređen 24. travnja 2001. godine u Rimu. Za tajnika generala Reda izabran je 2002. godine.

 

 

 

fra Ivo Živković

 

Rođen je u Kostrču, 29. rujna 1971. od oca Marka i majke Ruže rođ. Mikić, koji su imali šesnaestero djece (on je mlađi brat of fra Stjepana Živkovića).

 

Osnovnu školu pohađao je u Kostrču i Tolisi, a Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom (1990). Godinu novicijata proveo je u Sarajevu, gdje je potom položio i jednostavne redovničke zavjete 8. srpnja 1991. godine. Svečane je zavjete položio 10 rujna 1995. u Samoboru.

 

Filozofsko-teološki studij pohađao je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i Samoboru, a 1995. odlazi u Graz i studira na Kari-Franzens sveučilištu do 1997. godine. Tu je i diplomirao 1997. godine iz fundamentalne teologije kod prof. Gerharda Larchera na temu Jezus Christus, Gott und Mensch, Mitte von allen. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1997. u Sarajevu.

 

Nakon ređenja, pastoralno djeluje kao duhovni pomoćnik prve tri godine u Livnu, a od 2000. godine, također kao duhovni pomoćnik, u Vitezu.

 

 

 

fra Ivo Brezović

 

Fra Ivoje rođen 28. kolovoza 1965.godine u Kostrču, od oca Jose i majke Mande r. Baotić. Krsno ime Ivo zadržao je i kao franjevac.

Osnovnu je školu završio u Kostrču i Tolisi, Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom 1985. godine.  U novicijat je stupio 14. srpnja 1985. u Sarajevu na Bistriku, gdje je položio privremene redovničke zavjete 16. rujna 1987. godine.

 

Filozofsko-teološki studij završio je također u Sarajevu na Franjevačkoj teologiji. Za svećenika je zaređen 20. srpnja 1992. godine. Mladu misu nije slavio zbog ratnih neprilika.

Nakon ređenja, svoje svećeničko i pastoralno djelovanje počeo je kao kapelan u Busovači (1992-1994), nastavio u Kiseljaku (1994-1995) i Varešu (1995-1997), te kao samostanski i župni vikar u Kraljevoj Sutjesci (1997-2000). Godine 2000. imenovan je župnikom u Brajkovićima gdje radi i danas.

 

 

 

 vlč Ivica Živković

 

 

 

fra Marijan Živković

 

Fra Marijan je rođen 21. srpnja 1962 u Kostrču od oca Marka i majke Mare r. Brezović. Osnovnu je školu završio u Tolisi, a   klasičnu   gimnaziju (1981) u Franjevačkom sjemeništu u Visokom. Godinu novicijata proveo je također u Visokom, nakon čega je 3. srpnja 1982. polažio prve zavjete. Svečane je zavjete položio 31. listopada 1987. u Sarajevu.

 

Filozofsko-teološki studij završio je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Za đakona je zaređen 29. prosinca 1987, za svećenika 29. lipnja 1988. godine također u Sarajevu. Mladu je misu slavio 8. kolovoza 1988. u Tolisi.

 

Nakon ređenja, kao duhovni pomoćnik djelovao je tri godine u Dubravama (1988-1991), a potom u Tolisi devet godina. U tom je razdoblju tri godine obnašao i službu vikara u samostanu. Na promjenama 2000. godine premješten je za duhovnog pomoćnika u austrijsku župu Kufstein (Austrija), gdje je preuzeo i službu hrvatskoga dušobrižnika za brojne radnike u toj župi.

 

 

                       

fra Vidan Mišković

 

Fra Vidan je sin Drage i Kate, rođen 7. listopada 1961 u Kostrču. U franjevce trećorece dolazi  1981. nakon što je završio srednju školu u Orašju (prva dva razreda srednje završava u Visokom).

Novicijat počinje  4. listopada 1982. Privremene zavjete polaže 4. listopada 1983., a svečane zavjete 5. listopada 1986.  Za svećenika je zaređen 25. lipnja 1988. u Zagrebu.

 

Kao mladomisnik djeluje u Kloštru Podravskom kao kapelan od 1988. do 1992 U ljetu 1992. dolazi u Zagreb gdje kroz godinu dana priprema diplomski rad na katoličkom bogoslovnom fakultetu. Od 1993. do danas obavlja dužnost župnika u Tounju kod Ogulina.

 

 

 

fra Stjepan Živković

 

Fra Stjepan je rođen 13. veljače 1961. godine u Kostrču, od oca Marka i majke Ruže r. Mikić.Osnovnu školu pohadao je Kostrču i Tolisi (1968-1976), a klasičnu gimnaziju u Franjevačkom sjemeništu u Visokom (1976-1980). I godinu novicijata proveo je također u Visokom, nakon čega je položio privremene redovničke zavjete (1981). Svečane je zavjete položio 31. listopada 1987. godine.

 

Filozofsko-teološki studij završio je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu 1988. godine. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1988. u Sarajevu.

 

Nakon ređenja, pastoralno je djelovao kao duhovni pomoćnik u Tišini (1988-1991), potom u Foči kod Doboja (1991-1992), odakle zbog ratnih neprilika i okupacije tog područja 13. lipnja odlazi u Zagreb kao prognanik, gdje ostaje do 1993. godine. Tada se vraća u svoj matični samostan u Tolisu i tu u službi kapelana ostaje do 1997, kada je imenovan duhovnim pomoćnikom u Špionici (1997-1999). Kao kapelan, služio je potom u Šikari kod Tuzle (1999-2000), te u Zoviku (2000-2002), a trenutačno je na službi u Okučanima.

 

 

 

 

fra Joso Živković

 

Fra Joso je sin Marijana (=Mite Pejića) i Luce. Rođen je  15. prosinca 1954. u Kostrču.

U franjevce trećorece stupa 1969. godine. Klasičnu gimnaziju pohađa u Odri od 1969.do 1973. Novicijat završava u Zadru i polaže privremene zavjete 25. VIII. 1974. Svečane| zavjete polaže 8. XII. 1978. Zaređen za svećenika 1980. u Zagrebu. Mladu misu služi u Tolisi 27. VII. 1980. Diplomirao teologiju 22.10. 1980. U studenom 1980. odlazi na pastoralni praktikum u Belišće, gdje je 1982. imenovan kapelanom. Od kolovoza 1983. boravi u Zagrebu. Iste godine upisuje postdiplomski studij iz pastoralne teologije na zagrebačkom bogoslovnom fakultetu.

 

Godine 1984. izabran je za tajnika Provincije i imenovan odgojiteljem sjemeništaraca. Tajnikom provincije i odgpojiteljem sjemeništaraca ostaje sve do 1992. godine. Na provincijskoj Kongregaciji 1992. imenovan je gvardijanom Ksavera (Zagreb), najvećeg i najznačajnijeg samostana franjevaca trećoredaca. Službu gvardijana obavlja četiri godine. Od 1997. pa do danas boravi na Ksaveru i obavlja važne poslove za Provinciju uključujući i brigu za centralnu provincijsku knjižnicu.

 

 

 

fra Ilija Živković (Čokić)

 

Rođen 26. svibnja 1954. u Kostrču, općina Orašje, u Bosanskoj Posavini, BiH. Sedam razreda osnovne škole završio sam u rodnoj Posavini a osmi razred 1968. u Zadru (škola “Krsto Ljubičić”). Klasičnu gimnaziju - Srednju školu za spremanje svećenika Provincije franjevaca trećoredaca -  pohađao  i završio 1973. u  Zagrebu – Odri. Novicijat prošao u Zadru 1973/1974. Prve redovničke zavjete položio 1974, a svečane 1978. Filozofsko-teološki studij započeo 1974. godine a završio i diplomirao 1980. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Iste godine  zaređen  za svećenika.

 

Od 1981. do 1983. studira  teologiju i franjevačku duhovnost na papinskom sveučilištu «Antonianum», gdje  magistrira franjevačku duhovnost i teologiju 1983. godine.  Godine 1984. odlazi u Sjedinjene  američke države u grad Washington gdje vodi Hrvatsku katoličku Misiju sve do povratka u Hrvatsku 1994.

 

Od 1987. do 1993. studira psihologiju na Katoličkom Sveučilištu Amerike. Magisterij iz psihologijskih znanosti postiže na istom sveučilištu 1990., a doktorat 1993. Od 1985. pa do 1992. radi na Glasu Amerike kao spiker, prevoditelj a nakon 1990. i kao urednik jutarnje emisije Glasa Amerike za Hrvatsku. Godine 1992. prelazi na Georgetown University na Institut za Neurologiju gdje najprije radi kao asistent i šef laboratorija za (behevioralno) testiranje kognitivnih i motoričkih sposobnosti životinja s oštećenim mozgom. Nakon obrane doktorske disertacije i post-doktorske godine, krajem 1993. postaje “assistant professor” (ekvivalentno docentu u Europi) na Institutu za neurologiju pri medicinskom fakultetu Georgtown University-a. Cijelo vrijeme djelovanja na Georgetownu predaje experimentalnu i bio-psihologiju doktorantima i postdoktorantima farmakologije i neurologije.

  

U jesen 1994. vraća se u matičnu Provinciju franjevaca trećoredaca u Zagreb. U dogovoru s provincijskom upravom u Zagrebu  preuzima nekoliko dužnosti.  Od listopada 1994. obavlja dužnost pomoćnika generalnog tajnika Hrvatske biskupske konferencije. U službi pomoćnika generalnog tajnika, Biskupska konferencija ga postavlja na čelo tiskovnog ureda Hrvatske biskupske konferencije 1995. godine te istim dekretom i za direktora Informativne katoličke agencije – IKE. Dužnosti ravnatelja IKE razriješen, na vlastiti zahtjev, u prosincu 1999. godine. U ožujku 1999. imenovan  generalnim direktorom Hrvatskog katoličkog radija.
Izborom na dužnost Generalnog Ministra Franjevaca trećoredaca u Rimu, razriješen  u lipnju 2001. dužnosti generalnog direktora Hrvatskog katoličkog radija i dužnosti predstojnika Tiskovnog ureda HBK.

 

Od zimskog semestra 1994. godine, predavač  na Katehetskom Institutu Teološkog bogoslovnog fakulteta. Na ovom Institutu više od osam godina predaje predmete: Opća Psihologija i Razvojna psihologija. Kroz dvije školske godine (1995/96 i 1997/98) predaje je na visokoj teološko-katehetskoj školi u Zadru. Od zimskog semestra 1999 pa do preljetnog semestra 2001. godine na Hrvatskim studijima predaje kolegij “Psihologije religioznosti” .

 

Od 1995-te   bio je član  Komisije HBK “Iustitia et pax”, te član Odbora HBK za sredstva društvenog priopćavanja.

 

Od 1995 do 1999. po dekretu HBK predstavnik  Hrvatske u Međunarodnoj katoličkoj komisiji za migracije sa sjedištem u Ženevi.

 

Od 1995 pa do 1998. član Vijeća europskih biskupskih konferencija za migracije.

 

Od 1998 do 2001. član komisije za odobrenje kliničkih testiranja novih lijekova i terapija pri Poliklinici za dijagnostiku, u Nemetovoj ulici u Zagrebu.

 

Od studenoga 2000. godine do 2002, član  Povjerenstva Udruge liječnika Hrvatske za medicinsku etiku i deontologiju.

 

18. travnja 2001 imenovan  članom Povjerenstva Ministarstva zdravstva RH za transplantaciju organa, tkiva i stanica.

 

Član Povjerenstva grada Zagreba za prevenciju droge, alkohola i pušenja. U to povjerenstvo  imenovan   u svibnju 2000.

 

Od 1999. godine predsjednik  upravnog odbora Instituta za migracije i narodnosti. Ministarstvo znanosti i tehnologije mu je u travnju 2001. produžilo mandat predsjednika upravnog odbora Instituta za migracije do travnja 2003. Po odlasku u Rim podnio ostavku koja  je usvojena u rujnu 2001.  

 

 U prosincu 2001. nakon usvojenog prijedloga u Saboru Republike Hrvatske, Vlada RH imenuje ga članom Nacionalnog Hrvatskog vijeća za etiku znanstvenih istraživanja.

 

Član međunarodnog društva za istraživanja na području Razvojne psihologije (Society for Research in Child Development).

 

Član Udruženja psihologa Amerike od 1993. godine.

 

Član  Udruženja psihologa Hrvatske od 1995. godine.

 

U Provinciji franjevaca trećoredaca od 1996. do 2001. godine bio je član Provincijalne uprave (vijećnik) i obavljao dužnost koordinatora za permanentno obrazovanje u Provinciji. U travnju 2001. imenovan  poglavarom Samostana franjevaca trećoredaca u Odri. Na generalnom kapitulu Franjevaca Trećoredaca 02. lipnja 2001.  izabran  za Generalnog ministra Franjevačkog trećeg samostanskog reda.

 

 

 

vlč Đuro Živković

 

Preč. Đuro Živković je rođen 09.05.1954. god. u Kostrču od oca Ive ( Ivćina) i majke Kate, rođ. Šokić. Osnovnu školu je pohađao u Kostrču, Tolisi i Zadru. Klasičnu gimnaziju je završio u Odri kod trećoredaca. Vrijeme novicijata je proveo u Zadru. Studij teologije je završio u Sarajevu i zarađen za svećenika vrhbosanske biskupije 29.06.1981. god.

 

Mladu misu je imao 19.07.1981. god. u crkvi na Raščici. Te godine se sprema za misije u Zambiju, ali ga spriječava teška bolest. Za vrijeme bolesti prima ga naša crkva i liječi se u Orašju. Poslije oporavka nije više bio spreman za misije iz zdravstvenih razloga.

Dekretom biskupa postao je 1982. god. kapelan u Maglaju, od 1983.god. do 1984.god. kapelan u Živinicama, gdje je s župnikom Markom Hrskanovićem gradio župnu crkvu.

 

U Zavidovićima je bio kapelan 1984. god., a u Bosanskom Brodu od 1985.god. do 1987.god.

 

Dekretom biskupa 1988.god. postao je župnikom u župi Briješće u Sarajevu gdje je pravio crkvu. Prekidao je s izgradnjom 1992.god. zbog ratnih zbivanja da bi 1994 završio radove na toj crkvi. Danas službuje u Poljacima kao župnik gdje obnavlja crkvu i župnu kuću. Kardinal ga je imenovao 2000. god. dekanom brčanskim.

 

 

 

fra Miroslav Baotić

(1948 - 1970)

 

Rođen je Kostrču 3. ožuika 1948.. godine od oca 'Ilije i majke Mare rođene Mikić. Osnovnu školu je završio u Tolisi (I- IV raz.) i Orašju (V -VIII), gimnaziju u Visokom. U novicijat je stupio u Kraljevoj Sutjesci 14. srpnja 1966. godine. Prvu godinu bogoslovije je završio u Visokom (1967 - 1968). Drugu je počeo pohađati u tek   izgrađenoj    zgradi  Franjevačke bogoslovije na Butmiru u Sarajevu (1968). Studij je morao prekinuti zbog teške i neizlječive bolesti - leukemije. Liječio se u Sarajevu, a zatim u Središnjem institutu za tumore i slične bolesti u Zagrebu.

Umro je u bolnici u Zagrebu 6. travnja 1970. godine. Prevezen je u Tolisu i pokopan na groblju Karaula.

 

Pisanjem pjesama počeo se baviti kao gimnazijalac. U zadnjim pjesmama, stvaranim većinom za vrijeme bolesti, dostigao je dubok i sadržajan pjesnièki izražaj.
Posmrtno mu je tiskana zbirka pjesama: «Nemimi drvoredi».

 

 

 

 fra Vitomir Živković

(1941 - 2007)

 

 

Fra Vitomir, krsno ime Ambrozije, rođen je 6. rujna 1941. u Kostrču, od oca Đure i majke Mande r.Mišković.   Osnovnu je školu završio u Tolisi i u Orašju,   a   klasičnu   gimnaziju   u Franjevačkom sjemeništu u Visokom. Nakon gimnazije, prijavio se u  Slovensku franjevačku provinciju i stupio u novicijat u Novom Mestu 2. ožujka 1965, a po isteku godine novicijata položio jednostavne zavjete 3. ožujka 1966, također u Novom Mestu. Svečane zavjete je položio u Ljubljani 24. ožujka 1969. godine.

 

Filozofsko-teološki studij završio je na Teološkom fakultetu u Ljubljani 1971. godine. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1970, također u Ljubljani.

 

Nakon ređenja za svećenika, služio je u više mjesta svoje Provincije kao duhovni pomoćnik, te kao samostanski vikar i gvardijan. Prije smrti bio je na sluzbi u poznatom i lijepom svetištu Brezje. Preminuo je 29.03.2007. i sahranjen na mjesnom groblju Kostrč.

 

 

 

fra Andrija Živković

 

Fra Andrija je rođen 23. lipnja 1936.godine u Kostrču, od oca Ilije i majke Janje r. Baotić, kao dvanaesto i najmlađe dijete.

 

Osnovnu školu završio je u Tolisi.Usprkos želji, nije mogao otići u sjemenište zbog nemogućnosti roditelja da ga školuju. Ostao kod kuće trinaest godina. Poslije smrti roditelja i odsluženog vojnog roka, u traganju za ostvarenjem svoga ideala, saznao je za Salezijance koji ga primaju u svoje sjemenište. Imao je tada 28. godina. Kod Salezijanaca je završio gimnaziju (u Rijeci i Križevcima).

 

Filozofsko-teološki studij, kao dijecezanski kandidat zagrebačke nadbiskupije, završio u Zagrebu na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Godinu novicijata proveo je u Kraljevoj Sutjesci, te 13. srpnja 1971. položio jednostavne redovničke zavjete. Za svećenika je zaređen, kao dijecezanski kandidat vrhbosanske nadbiskupije, u Sarajevu 6. travnja 1975. (u 39. godini života). Mladu misu proslavio je 25. svibnja 1975. godine u Tolisi. Kao dijecezanski svećenik Vrhbosanske nadbiskupije, obavljao je svoje svećeničke dužnosti dvanaest godina - dvije i pol godine službu kapelana i devet godina službu župnika. Kao kapelan služio je u Zavidovićima i Komušini, a 30. travnja 1978. godine postavljen je za župnika u Srednju Slatinu. Ponovno je u njemu oživjela želja da nastavi život u Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj. Nakon zakonskih procedura glede primanja u Zajednicu, s dispenzom da ne ponavlja novicijat, postavljen je u Franjevački samostan u Tolisi 25. rujna 1987. godine, potom u Tuzlu, gdje je 15. studenoga 1988. položio svečane zavjete. Iz Tuzle je prije rata ponovno premješten u Tolisu, gdje boravi do danas. Tu u vrijeme rata napose skrbi o teškim bolesnicima i ranjenima.

 

U Tolisi je 28. svibnja 2002. svečano proslavio svoju srebrenu misu za koju se godinama pripremao. U toj je godini i njegova knjiga propovijedi   (,,Gospodnje   i   svetačke propovijedi", Ðakovo, 2000) doživljela drugo izdanje. U pripremi je i druga knjiga ,,Nedjeljne propovijedi ABC''.

 

 

 

vlč Petar Živković

(1900 - 1985)
 

Vlč PETAR ŽIVKOVIĆ, župnik, svećenik Vrhbosanske nadbiskupije, rođen je 10. lipnja 1900. u Kostrču, župa Tolisa. Za svećenika je zaređen 1922. Kao mlad svećenik postao je prvim jelaškim župnikom nakon obnove župe (1924).  Župljani su ga svečano dočekali na željezničkoj postaji u Carevoj Ćupriji. U Jelaškama je župnikovao od 18. travnja 1924. do  listopada 1926. godine. Nakon Jelašaka bio je niz godina kateheta u Tuzli. Poznavao je nekoliko europskih jezika te je prevodio religioznu literaturu. Surađivao je Vrhbosni, Katoličkom tjedniku i dr. Nakon Drugog svjetskog rata župnik je u Morančanima. Optužen i osuđen,  robijao je u komunističkim zatvorima od 1946. do 1956. Izlaskom iz zatvora bio je župnik u Boću. Nakon umirovljenja i dalje je aktivan te djeluje u Bačkoj Palanci, Pećniku, Sarajevu.   U Vidovicama je bio kratko župnikom, od prosinca 1969. do siječnja 1970. Umro je u Sarajevu, 10. travnja 1985. Nakon oproštaja u Sarajevu, slijedio je oproštaj u toliškoj crkvi, odakle je sprovod predvodio nadbiskup Jozinović s pedesetak svećenika i brojnim narodom na kostrčko groblje.

LITERATURA:

Miroslav PETROVIĆ: + Petar ŽIVKOVIĆ, Vrhbosna – Službeni vjesnik Nadbiskupije vrhbosanske,  (Sarajevo), 1985.,  br. 2, str. 50-51.

Dozvolom autora preuzeto iz knjige:

dr. sc. Marko Babić, Župa Vidovice, Vidovice-Zagreb str. 125

 

 

 

fra Ivo Mišković

(1889 - 1949)

 

Rođen je u Kostrču, 20. ožujka 1889. godine od oca Ive i majke Janje rođene Živković. Na krštenju je dobio ime Anto. Osnovnu školu je završio u Tolisi, gimnaziju u Visokom. U novicijat je stupio u Fojnici  14. srpnja 1907. godine. Bogosloviju je studirao u Livnu i Sarajevu.

Za svećenika je zaređen u Sarajevu 15. kolovoza 1911. godine. Mladu misu je rekao u Tolisi 27. kolovoza 1911. godine.

 

Bio je kapelan u Jajcu, Tolisi, Plehanu i Dubravama. Za vrijeme I. svjetskog rata je vršio službu vojnog svećenika -kapelana. Bio je župnik u Sivši (1923 - 1930), Špionici (1932 -1934), u Žeravcu (1940), Tolisi (1948 - 1949), gdje je bio ujedno i gvardijan.

Umro je u Tolisi 15. lipnja 1949. godine.Pokopan je na groblju Karaula.

Potpuno se predavao radu za duhovno dobro vjemika. Tolisu je posebno zadužio radom na proširenju i obnovi Franjevaèkog svjetovnog (III) reda i Omladine sv. Ante. Godinama je vodio četveroglasni pjevački crkveni zbor, a nekoliko godina i tamburaški. Mnogo je vremena i truda potrošio u uljepšavanje prostora oko crkve i samostana. Sadio je jelkice, borove, makluru, razno voće...

 

U Sivši je pripremio dosta građevnog materijala za gradnju župne crkve. Godine 1916. odlikovan je «duhovničkim križem II razreda na bijelo-crvenoj vrpci» i to «radi hrabroga i požrtvovanoga držanja».

 

 

 

fra Zvonko Mikić

(1884 - 1940)

 

Rođen je u Kostrcu, 27.travnja 1884. godine, od oca Marka i majke Mande rođene Brezović. Na krštenju je dobio ime Mika.Osnovnu školu je završio u Tolisi, gimnaziju u Gučoj Gori i Visokom 6. razreda). U novicijat je stupio u Fojnici 14. srpnja 1903. godine. Bogosloviju je završio u Livnu. Za svećenika je zaređen 15. kolovoza 1907. godine, a mladu misu je rekao u Tolisi 24. kolovoza iste godine.

 

Bio je kapelan u Tolisi i župnik u Domaljevcu (1912 -.914, 1919 - 1922 i 1926 - 1938), Tišini (1914 - 1916) i (1925 - 1926), Tolisi, gdje je ujedno bio i gvardijan (1916 - 1919), Tuzli (1922 - 1925) i u Dubravama (1938- 1940). godine 1937. izabranje za definitora Provincije.

Umro je u Dubravama od galopirajuće sušice, koju je već u mladosti prebolio, 5. kolovoza 1940. godine. Tijelo mu je 'prevezeno u Tolisu i pokopano na groblju Karaula.

 

Koncem I. svjetskog rata izabran je za predsjednika narodnog vijeća u brčanskom kotaru, gdje se pokazao veoma enrgičan braneći i štiteći narod u tom prijelomnom i esređenom vremenu.

Veoma je zaslužan za pomilovanje Jure Keroševića, tragičnog junaka Husinske bune, osušenog 1922. godine na smrt vješanjem. U molbi za pomilovanjem Keroševića, upućenoj ministru pravde, fra Zvonko je, između ostalog, napisao: "Ja sam ispovijedio i pričestio na smrt osuđenog Juru Keroševića... Tom prilikom zamolio me Juro Kerošević, da poradim na njegovom pomilovanju... Juro Kerošević se zbo nožem i nekim velikim slučajem ostat će na životu - da mu se život oduzme. Jedna sama po sebi tragična i potresna stvar, da se liječi čovjek u svrhu, da se na njemu može izvršiti smrtna kazna!... Premda duboko žalim u svojoj duši onoga, koji je pao kao nevina žrtva svoga zvanja i premda je Bogu mrsko djelo Jure Kerošević počinio, ipak jedno stoji, da je jednim slučajem Jure Kerošević izložen većim smrtnim patnjama nego što to zakon traži. Prilike su tim slučajem tako stvorene, da sve njegove sadanje patnje stvaraju u narodu jedan osjećaj, baš protivan onome, što ga je izvršenjem smrtne kazne htio postići. Bojati se da će narod u izvršenju ove kazne više vidjeti mučenje nego kaznu za počinjeni zločin. Čitava varoš stoji već nekoliko nedjelja pod jednim neugodnim osjećajem, kome se ne može nitko oteti, što se u njezinoj sredini liječi jedan čovjek samo u tu svrhu, da se nad njim može izvršiti smrtna kazna. Izvršenje kazne pod ovakvim prilikama ostavlja u narodu jedan neugodan osjećaj, koji nije potrebno stvarati, jer je u tome slučaju smrtna kazna, bez svake sumnje, promašila svoju svrhu..."

 

Nešto kasnije fra Zvonko šalje telegrame Janku Šimraku, članu parlamenta ("Spasavaj Keroševića još četrdesetosam sati vremena"), kralju Aleksandru ("U zadnjem momentu apelujemo za milost Vašeg Veličanstva za pomilovanje Jure Keroševića, time će Vaša milost podignuti ljubav i odanost prema dinastiji i državi") i Stjepanu Radiću, narodnom poslaniku ("Spasavajte Keroševića brzojavom na kralja - rok na izmaku"). Kralj je pomilovao Keroševića, na prijedlog ministra pravde, na 20 godina tamnice. U tom pomilovanju i fra Zvonko je doprinio svoj obol.

 

"Fra Zvonko Mikić ide u red starih hrvatskih divova. Divovska leđa, ruke, titanska snaga, data od prirode i uvježbana željeznim kuglama, teškom atletikom, ustrajnim treningom. Uz tu snagu, ogromno tijelo, čovjeka razveseljuje kad vidi u onoj sili dva grahorasta iskrena oka, što gore od altruizma i starinske, čiste bosanske srdačnosti, koje je on prepun. Ta mu je snaga dosele toliko puta koristila, a da je samo prilikom općeg posavskog potopa (1932), dovoljno bi bilo. Svojom je snagom i zdravljem bio pravi utješitelj i izbavitelj tolikih obitelji od sigurne smrti. U svoju je kuću smjestio 115 osoba. Tu se hranilo, živjelo stisnuto po stolovima, podu i namještaju kao šljive u gajbi, jedna na drugoj. Čamcem svojim svakuda je dolazio. Dijelio je kruh i duhan (i duhan je milostinja u danima očaja, pravi melem)".

 

U Domaljevcu je sagradio župni stan 1927 -1928. godine. 0 gradnji je 16. svibnja 1927. godine pisao Nadbiskupskom Ordinarijatu u Sarajevo (šaljući plan župskog stana na odobrenje):

"Mnogopoštovani Provincijal bio je poslao drugi plan već odobren po Prečasnom Ordinarijatu, ali taj plan je premašio naša skromna sredstva i po njemu se nije mogla upotrijebiti drvena japija napose krovište od stare kuće, koje je jako dobro sačuvano. Ja sam sa odborom crkvenim molio, da se primi ovaj predloženi plan teje Mnogopoštovani Provincijal na to pristao.

 

Baroviti kraj me je natjerao da se gradi na kat, a dužina stare japije, da uzmem ovu širinu kuće, a ne veću. Kuća bi uostalom imala dosta prostorija i, što je kod nas najglavnije, ne bi bila vlažna".

Ordinarijat je plan odobrio i 21. svibnja iste godine vratio."...

 Malo je svećenika u našoj dijecezi, bar u starijim i srednjim generacijama, koji ga nijesu poznavali; a još je manje, koji nijesu čuli za to zvučno ime fra Zvonko. Malo ih je koji nijesu poznavali velikog, jakog, krupnog fra Zvonku, čovjeka izvanredne tjelesne snage, ali i velika srca i uma. Njemu se je samo jedamput trebalo približiti, pa da ga od srca zavoliš. On je znao svakom da bude otac, prijatelj, savjetnik ili dobročinitelj. Vrata su njegove kuće bila uvijek otvorena, a iza tih vrata si mogao naći samo savjet i utjehu. On se nije gubio ni u najtežim momentima. Mirnoća i razboritost - bile su njegove osobite odlike i još spojene s velikim srcem i ljubavlju za sve, osobito za one male i one, koji stradaju. O tome bi nam najbolje znao pričati Domaljevac, koji je 1932. god. pretrpio strašnu poplavu. Fra Zvonko je sam išao da spasava svijet, preko 100 osoba smjestio je u župski stan i preko 15 dana brinuo se - da taj svijet ne pomre od gladi.

Zbog tih svojih izvanrednih odlika fra Zvonko je kao magnet sve privlačio.

 

Njegov rad kao svećenika dobro je poznat. O tom nam pričaju sve crkve iz okolice njegovog službovanja, u kojima se je orio krupni fra Zvonkin glas. Pričaju nam i ispovijedaonice tih crkava, u kojima je fra Zvonko znao prosjediti sate i sate šapćući riječi utjehe i Božjeg milosrđa. Kao svećenik bio je upravo neumoran, pače mu nije bilo pravo - ako bi opazio, da koji svećenik pokazuje umor. Takvom bi znao reći: E, brate, ti nemoj više, ja ću!

 

I u pohtici je puno učestvovao. Gdje god je, naime, mislio da može pomoći svome narodu, fra Zvonko nije uzmicao. S te strane mu je dao lijepo priznanje narodni zastupnik Mato Mikić, koji je nad njegovim otvorenim grobom izjavio: "Velika je zasluga fra Zvonkina, što je brčanski srez pripojen banovini Hrvatskoj".

Kako je bio opće voljen najbolje nam pokazuje njegov upravo veličanstveni sprovod, koji je obavljen 7. kolovoza iz franjevačke samostanske crkve u Tolisi. Iako radni dan sabralo se je preko 30 kola, sa još mnogo pobožnog puka, koji je išao pješice, da ga otprati do hladnog groba. Oko 30 svećenika, na čelu sa franjevačkim bosanskim provincijalom Dr. Fra Anđelom Kaićem - pjevalo je i molilo tužni Miserere - dok su zvona sa velike i lijepe toliške crkve cvilila, žaleći za jednim od najobljubljenijih članova toliškoga samostana.

 

Među ostalim bili su prisutni presvj. Gosp. Dr. Ilija Violoni, dekan i župnik brčanski, preč. gosp. Živko Kalajdžić, župnik iz Cerne, preč. gosp. Ambroz Mijić, župnik iz Oštre Luke, preč. gosp. Andrija Mlakić, kateheta iz Sarajeva, preč. gosp. Nikola Mlakić, župnik iz Bos. Šamca, Dr. Anto Livajušić, profesor-kateheta iz Sarajeva, vlč. g. Juro Zirdum, župnik iz Vidovica. Od franjevaca bili su prisutni svi okolišni župnici i kapelani, a od stranih fra Martin Nedić, gvardijan i župnik sa Plehana sa fra Franom Lujićem, fra Teofilom Zrakićem, fra Bonom Božićem. Zatim su još bili prisutni fra Jozo Vukić, župnik iz Korača, fra Bono Švabić iz Dubice, fra Domin Ćosić iz Svilaja, fra Domagoj Šimić, profesor iz Visokog, te fra Bono Šaipina, provincijski tajnik.

 

Od svjetovanjaka su bili prisutni: Sreski načelnik iz Brčkog gosp. Pero Puškarić, nar. zastupnik gosp. Mato Mikić, veleposjednik gosp. Akibeg Džinić, šef suda iz Bos. Šamca gosp. Vinko Lozić, općinski načelnik iz Brčkog g. Ilija Rebba, školski nadzornik iz Brčkog gosp. Ivan Perković,