17. siječnja je blagdan:

Sveti Anto Pustinjak (oko 250. - 356. godine)

Iako nam je ovaj sveti pustinjak vremenski veoma daleko, njegova slava nije ipak potamnjela sve do danas. Čitava Crkva slavi mu svake godine spomendan, a pobožni mu se narod utječe u raznim potrebama. Svoju popularnost sv. Antun duguje dijelom i svom životopiscu sv. Atanaziju, no o njemu su pisali i najveći sveti oci: Jeronim i Augustin.

Antun je potjecao iz Kome u srednjem Egiptu. Ondje se rodio oko godine 250., kad je Crkva proživljavala veliko progonstvo za cara Decija. Njegovi su roditelji bili bogati i ugledni građani. No i on je svojom životnom mudrošću i duhovnom izgrađenošću brzo stekao ugled pa su ga mnogi u važnim stvarima pitali za savjet. Svoju mudrost crpio je iz čitanja Svetoga pisma. Božja riječ ga je sve više zahvaćala i pozivala na potpunu savršenost.

Dajmo sad riječ njegovu životopiscu sv. Atanaziju! On piše: "Poslije smrti roditelja, ostavši sam s veoma mladom sestricom, Antun je s osamnaest ili dvadeset godina imao na brizi kuću i sestru. Još nije bilo od smrti roditelja prošlo ni šest mjeseci kad je po običaju išao na službu u dom Gospodnji te je u sebi razmišljao zbog čega su apostoli ostavivši sve pošli za Spasiteljem i tko su bili oni u Djelima apostolskim što su prodavali svoj posjed, a novac donosili pred noge apostolima da se dijeli potrebnima te koja im je i kolika nada pohranjena na nebesima? Premišljajući to u sebi, uđe u crkvu i dogodi se da se tada čitalo Evanđelje te začu Gospodina gdje kaže onom bogatašu: 'Ako želiš biti savršen, hajde prodaj sve što imaš i podaj siromasima, pa dođi i slijedi me, i imat ćeš blago na nebu'.

Antunu je bilo kao da mu je misao na svete poslana od Boga i kao da su se zbog njega čitale one riječi pa iziđe što je prije mogao iz doma Gospodnjeg te posjed što ga je imao od starijih (trista oranica, plodnih i lijepih) dade na dar suseljanima da ne bi bile na teret njemu i sestri. Prodavši i svu pokretninu, dobije od toga mnogo novaca i razdijeli ga siromasima, samo je malo zadržao za sestru.

Kad je drugi put ušao u dom Gospodnji, začu u Evanđelju Gospodina gdje veli: 'Ne brinite se tjeskobno za sutrašnji dan!' Nije više mogao izdržati da ostane ondje, iziđe pa i to razdijeli potrebnijima. Sestru povjeri poznatim i pouzdanim djevicama, predade je u Partenon (djevojački dom) da se tamo odgoji, a sam se poslije toga pred svojom kućom posveti asketskom životu te je pazeći na sebe strpljivo provodio strog način življenja.

Radio je svojim rukama jer je bio čuo: 'Tko bude besposlen, neka ne jede!' pa je od toga dijelom sebi kruh kupovao, a dijelom ga dijelio siromasima. Često je molio jer je naučio da valja na samu moliti bez prestanka; a kod čitanja je bio tako pozoran da mu ništa od napisanoga ne bi izmaklo već je sve pamtio pa mu je odsele pamćenje služilo mjesto knjiga. A svi žitelji sela i čestiti ljudi s kojima se družio, gledajući ga, nazivali su ga Božjim prijateljem; pa su ga jedni voljeli kao sina a drugi kao brata…"

Svetim evanđeoskim radikalizmom Antun je htio u potpunosti ostvariti kršćansko savršenstvo. Zato je prodavši napokon sve, a zadržavši jedino dvije ovčje kože, jednu grubu kutu, ogrtač i sjekiru pošao u beskraj Libijske pustinje. Nastanio se u jednoj pećini kraj koje je bilo nešto obradiva zemljišta. Obrađivao ga je i tako priređivao najpotrebnije za život. Molitvom i odricanjem želio je doći do što užeg sjedinjenja s Gospodinom. To nije bilo baš tako lako, jer je kroz 20 godina bio napastovan veoma teškim napastima. Mučile su ga strasti, a bio je napastovan i na oholost. Đavao ga je htio natjerati u očaj. Tu tešku borbu svetac je izdržao jedino uz Božju milost.

Kad je car Maksimijan počeo u Egiptu progoniti kršćane, Antun, zabrinut za Crkvu, napusti pustinju i dođe u Aleksandriju gdje je bez straha otvoreno i javno propovijedao kršćanstvo. I za čudo, nitko se nije usudio dirati toga neobičnog pustinjaka iz kojega kao da je proizlazila neka viša sila. Godine 311. Antun se opet vratio u svoju pustinju. No, sada više nije bio sam. Za njim su pošli brojni mladi ljudi koji su se oduševili kršćanskim idealom. Htjeli su da im on, iskusan i slavan pustinjak postane učiteljem duhovnoga života. Broj pustinjaka oko Antuna brzo je narastao na 6.000 i tako on, a da nije ni htio, postade patrijarhom monaštva. Posljednje godine života živo se borio i za pravovjerje, tj. za istinu o Kristovu božanstvu protiv Arijeve krive nauke. Napokon je u miru preminuo godine 356. u dobi od 105 godina. Božji narod ima u njega veliko pouzdanje pa mu se i danas rado utječe u najrazličitijim i duhovnim i vremenitim potrebama. Slava je pak sv. Antuna pustinjaka u tome što je pošao najljepšim putem, a to je onaj kojim se Krist slijedi izbliza u evanđeoskim savjetima: u siromaštvu, čistoći i poslušnosti.

Izvor:
Životopisi svetaca katoličke crkve iz knjige Duhovni velikani, autora p. Josipa Antolovića, SI
www.skac.hr