Riječi proroka Izaije koje slušamo u adventskim čitanjima u biti nas pozivaju na duhovnu pripravu za rođenje Isusovo. No, kada bismo ih shvatili doslovce svatko bi mogao pomisliti kako je u posavskoj ravnici napravljeno upravo ono na što nas je pozvao prorok.

Vratimo se sada nekoliko desetljeća unatrag, uđimo u skromnu posavsku kuću i zamislimo zimsku idilu u toj prostranoj ravnici! Zasigurno dom nikada nije topliji niti sinija bogatija nego u zimskoj večeri uz toplu peć na drva iz koje kroz pukotine proviruju vesele iskrice, a oko štednjaka vrijedne ruke domaćice pripremaju večeru od plodova zemlje koju su kroz cijelu godinu obrađivale i njegovale da bi u jesen pobrale plodove svoga rada i pripremale ih za zimu. U vremenu kada je žito davno požnjeveno i spremljeno u ambare, kukuruz pobran i livada uzorana, a povrće se iz povrtnjaka preselilo u smočnice, vrijedni seljak, spreman za zimu, utone u njezin smiraj i uživa u zasluženom odmoru koji sebi može priuštiti samo zimi. Ipak, čovjeku naviknutom na naporan rad od zore do večeri, ovo vrijeme u kojemu život u polju zamre i kada priroda spava ponekad se čini kao beskrajno čekanje u kojemu mu se čini da je zamro i on sam. Upravo zbog toga, kada bi posavski seljak, zemljoradnik mogao birati vrijeme kada će najsrdačnije dočekati dragog gosta, koji će mu ispuniti svakodnevicu i s kojim će se razonoditi, bilo bi to zasigurno zimsko vrijeme. I baš tada, kao ostvarenje njegova sna, dolazi najdraži gost, sam Bog u liku djeteta, dolazi Božić.

Tradicijom posvećeni običaji

Za ovaj veliki događaj koji uzdrma i probudi svakog čovjeka, događaj koji je promijenio ljudsku povijest valja se dostojno pripraviti. Osim duhovne priprave u srcima i dušama vjernika koja se u posavskom kraju redovito obavlja svakodnevnim jutarnjim misama – zornicama, priprava za Božić vidljiva je i na svim drugim područjima života. Domaćice nastoje urediti kuću, pripremiti što bolje kolače kako bi u božićnom slavlju uživala sva osjetila. Uglavnom se pripremaju suhi kolači u raznim bojama i oblicima – modlice, salenjaci, breskve i kisele pite s orasima i makom. Suhi kolači pripremaju su dosta ranije, pa su ih majke i bake brižno čuvale od nestrpljive djece govoreći im: Strpite se malo do Božića, nemojte sad sve pojesti, mora se Božić razlikovati od drugih dana! Osim kolača, pripremani su i bomboni od prženog šećera i oraha. U isto vrijeme muškarci su, udruženi sa susjedima i rodbinom, uzajamno obavljali svinjokolje (koljiva), spravljali kobasice, djevenice i kulin, te ih sušili na tavanu kako se ni s mesom u vrijeme blagdana ne bi oskudijevalo.

Od blagdana sv. Lucije (13.prosinca) počinju još intenzivnije pripreme. Toga dana se žito stavljala u posudu i redovito zalijeva kako bi zrna isklijala, te iznikla nova, mlada zelena pšenica. U posudu se stavlja okrugli kalup kako bi ostao prostor za svijeće koje će gorjeti uz objed u danima Božića. Od dana sv. Lucije počinju brojanice. Tada se odbrojavaju posljednjih dvanaest dana do Božića, simbolizirajući mjesece u sljedećoj godini. Tada svi pomalo postaju meteorolozi, nagađajući hoće li vrijeme u svakom mjesecu biti kao što su redom bili dani od sv. Lucije do Božića.

Užurbani Badnji dan

Posebno sadržajan i radostan dan je posljednji dan priprave, Badnji dan, koji je prepun događanja od same zore pa sve do ponoći. Osim uobičajenog ustajanja na misu zornicu, na Badnji dan su i najmanja djeca imala puno razloga za rano ustajanje. Večer prije djeca bi okupana i uređena rano legla u krevet želeći na taj način ubrzati vrijeme do svitanja. Obično zbog radosnog iščekivanja dugo u noć ne bi zaspala, ali bi usprkos tome s radošću ustala sljedećeg jutra. To je jutro u kojemu se djeca bude i ustaju ranije od svih ne žaleći za toplom posteljom i nedovršenim snom. Upravo je to jutro za njih ispunjenje sna nakon puno jutara iščekivanja u kojima su uvijek iznova ispitivali roditelje: Koliko još noći treba prespavati do Badnjice? Badnje jutro je velik dan za djecu, jer su oni tog jutra prvi čestitari i navjestitelji skorog rođenja Isusovog. Uloga koja im je dodijeljena čini se tako prirodnom budući da nam Bog tog dana dolazi upravo u liku djeteta. Taj dan djeca započinju kvocanjem. To je običaj koji se na području župe Tolise u svom izvornom obliku održao i do današnjih dana. Naime, toga bi dana djeca ranom zorom pohrlila u obilazak sela, kukuričući kao pijetlovi pred svakom kućom. To je za domaćine bio znak da dolaze kvočke, kako se nazivaju djeca koja taj dan dolaze u kuću. Nakon što domaćin pusti djecu u kuću, djeca bi pozdravila: Faljen Isus, čestitam vam Badnji dan! Na to domaćini odgovore: Fala, živi i zdravi bili! Nakon uzajamnog čestitanja djeca bi čučnula, a domaćini bi pred njih bacali zrna kukuruza i pšenice koja bi djeca stala prebirati i počinjala bi kvocati, uglas pjevajući pjesmicu koju su svi, pa i oni najmlađi marljivo naučili od starijih. Pjesmica je vrlo jednostavna:

Ko ko kokoda, 'ko šta ima neka da,
'ko šta nema, neka sprema.
KUKURIKUUU!

Ovo je bio dječji mig domaćinima da ih trebaju darivati. Najbolji dar spremao se za dijete koje prvo uđe u kuću, za prvu kvočku. Biti nekome prva kvočka za dijete je bio poseban ponos, pa pjesmica ima i nastavak:

Ja sam doš'o/la na dva točka
da ti budem prva kvočka.
KUKURIKU!

Nakon toga bi domaćica prvoj kvočki darivala jaje, želeći pri tome da sljedeća godina bude rodna i da perad dobro napreduje. Budući da dječjem nestrpljenju nema kraja, dok bi im domaćice spremale darove, stihovi pjesmice su se dalje nizali:

Gazdarice stara, daj mi malo para,
gazdarice nova, daj mi malo ora'!
KUKURIKU!

Dok su djeca nizala stihove, torbe su im se punile jabukama, suhim šljivama, orasima, lizalicama koje su domaćice same pripremale, a ako bi se na kraju u džepu našao i pokoji novčić, bila bi to prava radost. Nakon toga, djeca su srdačno zahvaljivala i nastavljala dalje. U vrijeme kada su inače tek ustajala, djeca su se veselih lica, rumenih obraza i s punim torbama u promrzlim rukama, vraćala kući. Dan je tek počinjao, a toliko lijepoga su već doživjeli i toliko ih toga još čeka. To je doista njihov dan!

Nakon što bi ispratile i posljednje kvočke, domaćice bi ostatak dana provodile mijeseći i pekući poseban kruh – ljetnicu, koji će se jesti za vrijeme božićnih dana. Osim što je ljetnica pripravljana od najboljeg brašna i kvasca, puno truda i ljubavi je trebalo uložiti u njezino ukrašavanje. Prvo bi se od tanko razvijeno tijesta na gornjoj strani kruha oblikovao znak križa, koji je na svim krajevima završavao u obliku otvorenog dlana. Na ovaj način željeli su da svaki rad ljudskih ruku bude blagoslovljen. Križem je ljetnica podijeljena na četiri dijela, a u svaki dio je stavljan drugi lik napravljen od tijesta. Uglavnom su se spravljali likovi poput stručka pšenice ili kukuruza; bureta s rakijom; praščića ili druge stoke, te neizostavno likovi sunca i mjeseca. Svi ovi likovi simboliziraju plodove i djelatnosti koje su vezane uz ovaj kraj i sve ih se željelo prikazati Novorođenome kako bi On podario dobro vrijeme i bogatu ljetinu.
Osim domaćica koje su se brinule da za blagdanskim stolom ništa ne nedostaje, domaćin je odlazio po granu na kojoj još ima suhog lišća, šušanj i njime bi okitio ulaz u kuću. Dok bi stavljao šušanj, govorio bi: Šušanj na kuću, a Badnjak u kuću!. Trebalo je pripremiti i slamu koja će se uvečer unijeti u kuću da bi se od nje napravile jaslice. Budući da Posavina nije bogata zimzelenim šumama, samo su rijetke obitelji uspijevale pribaviti božićno drvce, ali oni koji su ga uspijevali nabaviti kitili su svoje drvce – krizban (njem. Christbaum) koristeći sušene plodove voća i druge slastice kao nakit.

S prvim mrakom bi već svi morali biti u kući, jer to je večer u kojoj je sva obitelj na okupu. Tada bi domaćin u kuću unio ranije pripremljenu slamu, te pozdravio ukućane: Faljen Isus, dobro vam došla Badnja večer! Nakon toga je uzimao blagoslovljenu vodu, svijeću i križ i počinjao moliti Vjerovanje i prstima praveći znak križa na čelu blagoslivljao svakog člana obitelji. Nakon toga redom bi poškropio sve prostorije u kući, zatim i cijelo dvorište, uključujući i štale i marvu u njoj, ambare i ostale gospodarske zgrade. Nakon blagoslova, domaćin se vraća u kuću i započinje zajedničku večernju molitvu, bogomolju. Moli se Anđeoski pozdrav i Radosno otajstvo krunice, a na kraju bi bake preporučile još pokoji Očenaš za zdravlje i blagostanje, te za žive i za pokojne. Po svršetku molitve uslijedila bi obiteljska večera, svečano postavljena na najbolje satkanom šotešu, urešenom ručno urađenim vezom. Kako je Badnji dan dan posta i nemrsa, na stolu bi se našli posni krumpiri, grah, žganci, kiseli kupus i savski šaran umjesto bakalara. Večera započinje paljenjem triju svijeća koje simboliziraju Presveto Trojstvo. Svijeće se stavljaju usred posude u kojoj je na dan sv. Lucije posijana pšenica. Pri paljenju svake svijeće, govori se ova molitva: Pomozi, Bože i Božiću, da bi nam i godini doš'o u zdravlju i veselju, u žitnom rođenju, marvenskom plođenju i duševnom spasenju! Poslije ovoga zaziva se blagoslov Božji nad obitelji i hranu koja će se blagovati. Po svršetku večere svaka svijeća se gasi raznim komadićima hrane kako bi Gospodin i u idućoj godini podario svega u izobilju. Večeru se kasnije zalijevalo vinom ili rakijom šljivovicom. Često se poslije toga i zapjevala neka božićna pjesma. Uz pjesmu se prostirala slama i pripravljale jaslice, uglavnom isklesane od drveta.
Tu noć djeca su spavala na slami prostrtoj po podu i prije počinka su im pričane priče o malom Isusu koji se te noći rodio na slami. Da bi počinak u slami bio još zanimljiviji za djecu, majke su im u slami ostavljale poneki slatkiš koji su djeca oduševljeno pronalazila. Te noći je svaka obitelj nastojala na konak dovesti još jedno dijete iz šire obitelji, kako bi im to dijete ujutro bilo položaj, obitelj je ovime željela pokazati kako je spremna primiti dijete Isusa u svoju kuću i pružiti mu dostojno svratište i toplinu doma. Kada bi djeca već zaspala, a kuća bila uređena za sutrašnji blagdan, stariji ukućani odlazili bi na svečanu misu, ponoćku, na kojoj iz sveg glasa i s posebnim žarom pjevaju božićne pjesme. Nakon ponoćke uslijedilo bi uzajamno čestitanje: Sretan ti Božić i Isusovo porođenje!
Na samo božićno jutro dijete koje je tu noć bilo gost u kući – položaj, loži vatru i razgarajući žeravicu govori:

Koliko žišaka, toliko konja i ždrebadi;
koliko žišaka, toliko svinja i prasadi;
koliko žišaka, toliko kokoši i pilića;
koliko žišaka, toliko koza i jarića;
koliko žišaka, toliko krava i teladi;
koliko žišaka, toliko zdrave čeljadi,
koliko žišaka, toliko zdravlja i veselja!

Na dan Božića nezamislivo je ne otići na misu, a nakon mise nastavilo bi se čestitanje i izricanje najljepših želja. Toga i ostalih dana obilazi se rodbina, redaju se zdravice, djevojke i momci odlaze u selo u najljepšoj opravi ne žaleći se ni na oštru zimu koju su zasigurno morali osjećati u tankim rubinama i rekljama. O Božiću se najčešće i svatovalo, što je još pojačavalo dobro raspoloženje. U sve dane Božića odlazak na mise se podrazumijevao, samo bi se čestitke iz dana u dan mijenjale, drugi dan se govorilo: Sretan ti Božić i Sveti Stjepan!, treći dan: Sretan ti Božić i Sveti Ivo! Na blagdan Nevine dječice-Mladence, uz čestitku su stariji znali ćušnuti djecu u znak sjećanja na pokolj nedužne djece od strane kralja Heroda.

Izvor: Katolički mjesečni časopis "Svjetlo riječi"
www.svjetlorijeci.ba