Put preko bare do škole - neostvarena želja mladih Peićana (i svih drugih Kostrčana)...

Svima nam je poznato (baš kao što se to i na slici vidi) da su Peići / Sindžirevići od naše škole zračnom linijom udaljeni  nepunih 100 m (a od asfaltiranog školskog malonogometnog igrališta jedva nešto više od 50 m).

Mladi Peićani, Pavići, Marucići, Brankići...su ipak prisiljeni u školu svakodnevno pješice ići i čitav kilometar po opasnoj seoskoj cesti bez trotoara. Pravo je čudo da na opasnom prometnom raskrižju kod Jablana još nijedan učenik nije stradao.

Zbog nedostatka novca u blagajni mjesne zajednice (a čini se i zbog nedostatka sluha kod lokalnih političara) nikada nije izgrađena  staza preko bare do škole (poput one prema crkvi) a da i ne govorimo o pravoj asfaltiranoj cesti . Da barski kanal nije nepremostiv, dokazali su složna braća Mipil i Joso Ive Jelina, koji su bez problema napravili puteljak preko bare do vrtlaka svoga oca.

Ilica Mate Tunjaševa i trgovac Josa Bosna su već signalizirali da bi selu poklonili dio svojih parcela u širini prave ceste. Ostaje samo da se dogovorimo s Dragom Barnabinim i njegovom sestrom profesoricom Anom. U slučaju da do dogovora oko kupoprodaje zemljišta nebi došlo, alternativno rješenje bi bilo postaviti rore u seoskom kanalu između Sumeta i Babuške i napraviti asfaltiranu pješačku stazu do malonogometnog igrališta.

Na ovaj bi se način ispunila stoljetna želja svih Kostrčana da se konačno povežu dva najveća kraka sela. Koliko bi to puno selu značilo, jasno je i vrapcima na grani. Na organima seoske vlasti je sada da prevaziđu malograđanska i uskogrudna prepucavanja i ovaj projekt konačno sprovedu u djelo.
Naša školska i sportska mladež je sigurno zaslužila i puno, puno više...

Marijan Živković, prof.
Webmaster www.kostrc.com